Liječnici mogu bolje pomoći pacijentima sa psihičkim tegobama tako da usvoje drukčiji stil ispitivanja oko samoozljeđivanja i samoubojstva. Novo istraživanje upozorava da će pacijentima biti teško otkriti svoja razmišljanja o samoozljeđivanju zbog načina na koji liječnici opće prakse postavljaju pitanja. Znanstvenici koji su proučavali ovu materiju otkrivaju da su liječnici opće prakse bili skloniji postavljati pitanja na način da očekuju odgovor “ne” (npr. “Nemate misli da biste sebi nešto napravili?”), a pacijenti su posljedično bili neodlučniji kada su potvrđivali misli o samoozljeđivanju.

Studija kaže da bi se rasprava o samoozljeđivanju mogla poboljšati kada bi liječnici opće prakse usvojili otvoreniji stil ispitivanja. To bi značilo prihvatiti mogućnost da pacijenti mogu reći “da” kada ih se pita o mislima o samoozljeđivanju. Istraživači također navode da liječnici mogu bolje pomoći pacijentima sa psihičkim tegobama ako ih odvojeno pitaju o samoozljeđivanju i samoubojstvu. Liječnici bi trebali više poticati raspravu kada su odgovori dvosmisleni i provoditi opsežnije provjere imaju li pacijenti uznemirujućih misli. Znanstvenici su proučavali video konzultacije iz arhive podataka ‘Jedan od milijun’ (One in a Million), snimljene između 2014. i 2015. godine. Odabrane su sve konzultacije koje su uključivale raspravu o samoozljeđivanju i samoubojstvu (ukupno 18) te je načinjena detaljna analiza kako su se te rasprave odvijale.

Dr. Ford navodi: “Mnogi pacijenti koji se ubiju vidjeli su svog liječnika opće prakse u mjesecu prije same smrti, što pokazuje koliko su ti razgovori važni. Međutim, iz ranijih istraživanja znamo da su za mnoge liječnike opće prakse ti razgovori teški. Oni se brinu da će pogoršati pacijentove suicidalne misli ili mu ih čak „utuviti“ u glavu. “Cilj ovog istraživanja bio je otkriti kako se ti razgovori odvijaju u praksi. Detaljnim pregledom snimki iz stvarnog života uspjeli smo identificirati načine za poboljšanje komunikacije oko ovih važnih tema.”

Tijekom konzultacija pacijenti koji su priznali da imaju misli o samoozljeđivanju često su to činili na neodlučan način koji je umanjivao ozbiljnost tih misli. To je mogla biti duga pauza prije odgovora ili davanje odgovora poput “imam na neki način”, a ne jasno “da”. Profesor McCabe kaže: “Ljudi koji imaju misli o samoozljeđivanju i/ili samoubojstvu nemaju tendenciju da ih dijele s prijateljima ili obitelji, pa su razgovori sa stručnjacima vrlo važni. Teško je priznati sebi i drugima da doživljavate uznemirujuće misli i ljudi zbog toga osjećaju puno srama i krivnje. Dakle, pitanja koja takve misli i dalje drže ispod površine razgovora su problematična. Liječnici opće prakse i drugi stručnjaci bi trebali biti svjesni toga i pitati, na primjer: ‘Ponekad ljudi imaju misli da sebi naude kad se tako osjećaju, jeste vi tako nešto iskusili? ‘ ili ‘Ponekad ljudi pomisle okončati svoj život kad se tako osjećaju, jeste vi tako nešto iskusili?'”.

Pacijenti su se također ogradili od negativne stigme povezane sa samoozljeđivanjem, govoreći kako se neće voditi svojim mislima zbog utjecaja koji bi mogao imati na njihovu obitelj. Studija sugerira da liječnici opće prakse mogu ublažiti takvu stigmu pitajući pacijenta o pozitivnim razlozima zbog kojih želi ostati živ, a ne o negativnom utjecaju koje bi njihovo samoubojstvo imalo na one oko njih. Studija je također otkrila da su liječnici opće prakse prije svega bili usredotočeni na mogućnost da pacijenti budu vođeni svojim mislima. Iako im je to omogućilo da poduzmu odgovarajuće mjere, dovelo je do toga da ignoriraju one pacijente kojima su misli o samoozljeđivanju bile same po sebi uznemirujuće. Također se potencijalno izbjegavalo ispitivanje onoga što neki pacijenti žele aktivno učiniti kako bi riješili svoju situaciju.

Profesor Byng kaže: “Iako razumijemo nelagodu pacijenata i anksioznost liječnika u tim susretima, predlažemo da se liječnicima pruži podrška da prebace razgovore u terapijski način slušanja ili da se pomogne pojedincima pružiti nadu kroz rezultate vlastitih pozitivnih budućih postupaka.”

Izvornik: Ford J, Thomas F, Byng R, McCabe R. Asking about self-harm and suicide in primary care: Moral and practical dimensions. Patient Educ Couns. 2020:S0738-3991(20)30535-8.
Preveo: dr.sc. Jakša Vukojević, dr.med.
Skip to content