Bolnica je bila planirana za smještaj oko 250 bolesnika, no već nakon nekoliko godina morala ih je zbrinuti dvostruko više. Kasnije, u njezinoj povijesti, broj dnevno opskrbljenih pacijenata znao je dosezati do dvije tisuće. Povećanje broja opskrbljenih/smještenih bolesnika nije pratila odgovarajuća dogradnja. Zato su se do prije četrdesetak godina – do 1958. godine – u Bolnici koristile i “slamarice” na kojima su tijekom noći bolesnici spavali, a koje su se preko dana pospremale kako bi dnevni boravci i hodnici bili slobodni. Odterećenju Bolnice nije puno pomagala kupnja depandansi za smještaj djece (Velika Gorica i Stančić) i kroničnih bolesnika (Jankomir koji se 1958. godine odvaja i postaje samostalna bolnica), kao ni premještaj većeg broja bolesnika u novoosnovane bolnice u Popovači (1934.) i Ugljanu i Rabu (1956.g.) . Ubrzo bi u Bolnicu stigli novi pacijenti pa je zbog toga komfor bolesnika pogoršavan.

S vremenom je Klinika za psihijatriju Vrapče izrasla u jednu od najvećih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj. U stotoj obljetnici postojanja, godine 1979., u Bolnici je bilo uposleno 768 namještenika (na dan 1. X. 1979.), od čega 50 liječnika, a kapacitet bolnice bio je 1175 kreveta . Deset godina kasnije, 1989. u Bolnici je uposleno 819 djelatnika, a broj kreveta bio je 1142. Dana 31. XII. 1988.g. u Bolnici je bilo hospitalizirano 1112 bolesnika.

U svojoj stotridesetgodišnjoj tradiciji Klinika Vrapče imala je vrlo veliko značenje za hrvatsku psihijatriju i hrvatsko zdravstvo. Ona, kao velika i značajna zdravstvena ustanova, uz adekvatno zbrinjavanje psihijatrijskih bolesnika, ima i trajnu zadaću iznalaženja i, iz stručno i znanstveno razvijenijih sredina, prenošenja najprikladnijih modela liječenja psihijatrijskih pacijenata. U Bolnici Vrapče, kao prvoj psihijatrijskoj ustanovi u nas, uvedena je terapija inzulinskim komama, te konvulzivna terapija; u njoj je primijenjen prvi i svi kasnije otkriveni psihofarmaci: antipsihotici, antidepresivi, anksiolitici i antiepileptici. Radno-terapijske i socioterapijske, ali i psihoterapijske metode liječenja prvo su na ovim prostorima uvedene u Bolnici. U Bolnici je izrađeno na tisuće sudsko-psihijatrijskih ekspertiza.

U povijesti Bolnice može se izdvojiti nekoliko godina koje se pamte po zbivanjima i uspjesima znatno šireg značenja od zidova bolnice (1922. – bolnica dobiva 68 jutara zemlje te se intenzivira radna terapija, 1932. – osnivanje Društva za socijalnu pomoć i razvoj posthospitalne skrbi, 1933 – Kongres psihijatara u Stenjevcu, 1935. – uvođenje inzulinskih koma u terapiju, 1942. – uvođenje elektrokonvulzivne terapije, 1953 – uvođenje psihofarmaka, 1954. – otvaranje bolničkog muzeja, 1961. – otvaranje EEG laboratorija, 1963. – formiranje Centra za forenzičku psihijatriju, 1980. – organizirana postdiplomska nastava Medicinskog fakulteta iz forenzičke psihijatrije; osnovan “Zavod za forenzičku i kliničku psihijatriju” – danas “Zavod za psihijatrijska istraživanja, 1993. – formirana Klinika za opću i forenzičku psihijatriju i kliničku psihofiziologiju, 1994 – započeta kompletna dodiplomska nastava iz psihijatrije Medicinskog fakulteta u Zagrebu, 1996. – otvaranje dnevne bolnice, 1998. – formiranje centra za prevenciju ovisnosti grada Zagreba, implementacija i valorizacija Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama…).

Razvoju i rastu Bolnice doprinijela je cijela plejada vrlo istaknutih psihijatara koji su u njoj radili. Oni su svojim stručnim i znanstvenim radom ostavili značajne tragove ne samo u Bolnici, nego u cjelokupnoj hrvatskoj psihijatriji. Među njima treba posebno spomenuti dr. Ivu Žirovčića, dr. Ivana Barbota, dr. Alekseja Kužljenka, dr. Rudolfa Hercega, prof. dr. Radoslava Lopašića, prof. dr. Zvonimira Sušića, prim. dr. Stanislav Župić, prim. dr. Branka Gostla, prof. dr. Dezidera Juliusa, dr. Josipa Glasera, prof. dr. Vladu Roginu, prim. dr. Fedora Stanettija, prof. dr. Rudolfa Turčina i prof. dr. Antu Silu.

Na čelu Bolnice kroz njezinih 120 godina izmijenilo se 17 ravnatelja. Neki su od njih (Žirovčić, Herceg, Julius) svojim radom posebno zadužili Bolnicu.

Tijekom povijesti Bolnice njezina organizacijska struktura se mijenjala. Svaka nova organizacija nastojala je slijediti aktualnu psihijatrijsku misao. Prilagodba bolnice aktualnim psihijatrijskim stremljenjima ovisila je o društveno-socijalnim i političkim prilikama, ali još više o mogućnosti sagledavanja ukupnih psihijatrijskih kretanja i umješnosti provođenja zacrtanih ciljeva.