Za vrijeme pandemije COVID-19, dužni smo ostati kod kuće kako bi zaštitili sebe i svoje sugrađane. No, dom možda nije sigurno mjesto za one koji su doživjeli nasilje u obitelji, bilo da se radi o partnerima ili djeci. COVID-19 je uzrokovao veliku ekonomsku devastaciju, odvojio mnoge od resursa i sustava podrške u zajednici te stvorio opću nesigurnost i paniku. Takvo stanje može poticati nasilje u obiteljima u kojima ga prije nije bilo i pogoršati situaciju u domovima u kojima su zlostavljanje i nasilje otprije poznati problem. Nasilje u obitelji predstavlja veliki trošak za društvo, što dovodi do potencijalno nepovoljnih tjelesnih i psihičkih zdravstvenih stanja, uključujući veći rizik od kroničnih bolesti, konzumacije droga, depresije, posttraumatskog stresnog poremećaja i rizičnog seksualnog ponašanja. (1) Nadalje, žrtve nasilja u obitelji, uključujući partnersko nasilje i zlostavljanje djece, izloženi su velikom riziku od ozljeda, uključivo i smrti.
Partnersko nasilje
Prema američkom Centru za kontrolu bolesti (CDC), tijekom života otprilike svaka četvrta žena i gotovo svaki deseti muškarac dožive seksualno partnersko nasilje, fizičko nasilje i/ili uhođenje od strane partnera. Štoviše, više od 43 milijuna žena i 38 milijuna muškaraca tijekom života doživjelo je psihološko agresivno ponašanje od strane partnera. (2)
Otprilike 41% preživjelih žrtava partnerskog nasilja ženskog spola i 14% preživjelih žrtava partnerskog nasilja muškog spola doživi neku tjelesnu ozljedu koja ima veze s partnerskim nasiljem. Važno je reći kako osim tjelesnih ozljeda partnersko nasilje može rezultirati i smrću. Podaci iz američkih izvješća o kriminalu pokazuju da je 16% (otprilike 1/6) žrtava ubijeno od strane partnera. (3) Partnersko nasilje je povezano s mnogim negativnim tjelesnim i psihičkim zdravstvenim stanjima i rizičnim ponašanjem za zdravlje žena. (4)
Postoji zabrinutost da će broj osoba koje proživljavaju partnersko nasilje drastično porasti zbog socijalnog distanciranja i karantene tijekom COVID-19. Prije pandemije, preživjeli ili žrtva mogao je pobjeći od nasilne situacije ili podnijeti prijavu policiji. Mnogima takva mogućnost trenutno nije lako dostupna. Odredba o ostanku kod kuće može prisiliti žrtve da ostanu u opasnoj situaciji. (5)
Zlostavljanje i zanemarivanje djece
Američki CDC izvještava da je najmanje svako sedmo dijete doživjelo zlostavljanje i/ili zanemarivanje u prošloj godini, a u 2018. godini u SAD-u je od zlostavljanja i zanemarivanja umrlo gotovo 1.770 djece. Stopa zlostavljanja i zanemarivanja djece pet puta je veća za djecu u obiteljima s niskim socioekonomskim statusom u usporedbi s djecom u obiteljima s višim socioekonomskim statusom. (6)
U SAD-u su 2015. godine ukupni životni troškovi vezani uz zlostavljanje i zanemarivanje djece iznosili oko 428 milijardi USD. Zlostavljanje i zanemarivanje djece mogu imati ogroman utjecaj na cjeloživotno zdravlje i blagostanje ako se ne liječe. Na primjer, izloženost nasilju u djetinjstvu povećava rizik od ozljeda, buduće viktimizacije i počinjenja nasilja, zlouporabe droga, spolno prenosivih bolesti, usporenog razvoja mozga, nižeg obrazovnog postignuća i ograničenih mogućnosti zapošljavanja. (8)
Djeca su posebno ranjiva na zlostavljanje tijekom COVID-19. Istraživanja pokazuje da je povećana razina stresa među roditeljima često glavni prediktor fizičkog zlostavljanja i zanemarivanja djece. Roditelji pod stresom puno češće reagiraju agresivno ili nasilno na tjeskobno ponašanje ili zahtjeve svoje djece. Sustavi podrške na koje se mnogi ‘rizični’ roditelji oslanjaju, kao što su proširena obitelj (djedovi i bake), vrtići i škole, vjerske skupine i druge organizacije na mnogim mjestima više nisu dostupni zbog odredbe o ostanku kod kuće. Institucije za zaštitu djece imaju ograničene resurse s manje radnika na raspolaganju, što ih onemogućuje da obavljaju kućne posjete u područjima s odredbom ostanka kod kuće. Budući da djeca ne idu u školu, nastavnici i stručni suradnici u školama nisu u mogućnosti uočiti znakove zlostavljanja te ih prijaviti nadležnim tijelima. Također, mnoge ‘rizične’ obitelji možda nemaju pristup tehnologijama koje su potrebne da djeca ostanu u kontaktu s prijateljima i proširenom obitelji. (5)
Moramo poduzeti sve mjere kako bi žrtve zlostavljanja upoznali da im je dostupna pomoć. Moramo surađivati s provoditeljima zakona na državnoj i lokalnoj razini kako bismo shvatili da odredbe o ostanku kod kuće treba ublažiti kada je dom nesiguran. Škole bi trebale i dalje nuditi virtualno savjetovanje ili telefonsku prijavu kad god je to moguće. Hotelska i ugostiteljska industrija igrali su veliku ulogu u mnogim situacijama pomažući udomiti beskućnike ili smjestiti zdravstvene djelatnike; tvrtke i općine također moraju misliti na ranjivu populaciju pogođenu nasiljem u obitelji koja također može imati koristi od ovih usluga. Tijekom tog vremena, moramo također osigurati da zdravstveni djelatnici vrše probir pacijenata na partnersko nasilje i zlostavljanja djece.
Bilješke:

  1. Preventing Multiple Forms of Violence: A Strategic Vision for Connecting the Dots. (2016). Atlanta, GA: National Center for Injury Prevention and Control, Centers for Disease Control and Prevention.
  2. Smith SG, Zhang X, Basile KC, Merrick MT, Wang J, Kresnow M, Chen J. (2018). The National Intimate Partner and Sexual Violence Survey (NISVS): 2015 Data Brief—Updated Release. Atlanta, GA: National Center for Injury Prevention and Control, Centers for Disease Control and Prevention.
  3. Breiding MJ, Chen J, Black MC. (2014). Intimate partner violence in the United States — 2010. Atlanta, GA: National Center for Injury Prevention and Control, Centers for Disease Control and Prevention.
  4. Stockman JK, Hayashi H, Campbell JC. Intimate Partner Violence and Its Health Impact on Disproportionately Affected Populations, Including Minorities and Impoverished Groups. J Womens Health (Larchmt). 2015;24(1):62-79.
  5. APA (2020). How COVID-19 may increase domestic violence and child abuse. Preuzeto s: https://www.apa.org/topics/covid-19/domestic-violence-child-abuse
  6. S. Department of Health & Human Services, Administration for Children and Families, Administration on Children, Youth and Families, Children’s Bureau. (2020). Child Maltreatment 2018. Dostupno na: https://www.acf.hhs.gov/cb/research-data-technology/statistics-research/childmaltreatment.
  7. Peterson C, Florence C, Klevens J. The economic burden of child maltreatment in the United States, 2015. Child abuse & neglect. 2018;86:178-83.
  8. Fortson B, Klevens J, Merrick M, Gilbert L, Alexander S. (2016). Preventing Child Abuse and Neglect: A Technical Package for Policy, Norm, and Programmatic Activities. Atlanta, GA: National Center for Injury Prevention and Control, Centers for Disease Control and Prevention.

 
Preveo i prilagodio: dr.sc. Ivan Ćelić, dr.med.
Izvornik: samhsa.gov