Testiranje na COVID-19 i pacijenti u psihijatrijskim ustanovama

Ljudi koji borave u psihijatrijskim ustanovama izloženi su visokom riziku za koronavirusnu bolest 2019 (COVID-19). S obzirom na nepostojanje cjepiva ili liječenja, glavna zaštita od komplikacija poput sindroma akutnog respiratornog distresa i smrti jest prevencija. Međutim, prevencija predstavlja puno više od razdvajanja zaraženih i nezaraženih bolesnika.

Budući da neki pacijenti s COVID-19 mogu biti zarazni, ali bez simptoma, posebno u prvim danima nakon infekcije, za informaciju o tome tko je zaražen potrebno je pravovremeno dijagnostičko testiranje, kao i podaci kada i kako je pacijent bio izložen te kada su simptomi započeli. To bi mogao biti poseban izazov za osobe sa psihičkim poremećajima ili poremećajem uzimanja psihoaktivnih tvari jer se neki nisu u stanju prisjetiti ili nisu svjesni potencijalnog izlaganja i pojave simptoma.

Čak i u optimalnim uvjetima, trenutni dijagnostički testovi ne utvrđuju učinkovito zaražene pojedince i, kako se broj zaraženih osoba povećava, raste broj lažno negativnih rezultata. Nadalje, svaki tjedan pojavljuju se novi PCR i serološki testovi, često s ograničenim informacijama o mogućnostima, što pridonosi zbunjivanju oko testova na COVID-19. (1)

Osobe sa psihičkim poremećajima ili poremećajem uzimanja psihoaktivnih tvari, osobito one u rezidencijalnom tretmanu ili bolničkim ustanovama, su u povećanom riziku od izloženosti COVID-19, ne samo zbog poteškoća u procjeni njihovih medicinskih simptoma i povijesti bolesti, nego i zbog učestalog obrtaja pacijenata, ograničenog prostora i osoblja te općenitog ograničenja resursa u mnogim objektima. Pacijenti zaraženi teškim akutnim respiratornim sindromom koronavirusom 2 (SARS-CoV-2) – virusom odgovornim za razvoj COVID-19 – predstavljaju značajnu prijetnju od širenja virusa, jer dolaze u doticaj s drugim osjetljivim osobama s obzirom na bliske kontakte i zajedničku životnu sredinu. Nadalje, ti su pacijenti izloženi većem riziku od komplikacija COVID-19 jer često imaju kronična zdravstvena stanja koja pogoršavaju njihovu prognozu (npr. srčane bolesti, povijest pušenja).

Vulnerabilnost institucionalizirane populacije zamijetili su i kliničari i istraživači, a mi objavom ovog članka skrećemo pozornost na ovu posebno rizičnu podskupinu i probleme zbog mogućnosti trenutne dijagnostičke tehnologije. (2,3)

Jedno rješenje bi bilo testirati sve osobe na COVID-19 prije ulaska u bolnice. Kapacitet testiranja se poboljšao; međutim, pristup je i dalje ograničen, a osjetljivost testiranja umjerena, što rezultira lažno negativnim nalazima. (4,5) Učinkovitost testiranja dodatno je ugrožena razlikama u kvaliteti testova, prikupljanju uzoraka i trajanju pojave simptoma, što povećava mogućnost pogreške. (6)

Na primjer, za pacijenta koji ima dezorganizirano mišljenje ili promijenjeno mentalno stanje, određivanje datuma pojave nespecifičnih simptoma poput kašlja, može biti teško. Dakle, teško je procijeniti vjerojatnost zaraženosti SARS-CoV-2 prije učinjenog testiranja. U osnovi, kada je osjetljivost testa ograničena i tijek bolesti za pacijenta nepoznat, ishod testa mogao bi biti nepouzdan a zaraženi pacijenti bi mogli biti pogrešno smješteni u bolnice.

Već postoje dokazi o brzom širenju COVID-19 u ustanovama za dugotrajni smještaj i bolničkim psihijatrijskim odjelima (7,8), s nekoliko prijavljenih smrtnih slučajeva zbog COVID-19. Nefarmakološke intervencije kao što su fizičko distanciranje i učestalo pranje ruku mogu biti teško provedive u tim vrstama bolničkog ili stambenog okruženja, jer neke osobe možda neće biti u stanju pridržavati se preporuka.

Najbolja praksa bila bi ​​probir svih bolesnika na simptome COVID-19, posebno prije prijama, a trebalo bi primijeniti protokol za zbrinjavanje bolesnika koji razviju simptome. (9)

Jedna potencijalna strategija za poboljšanje otkrivanja mogla bi uključivati ​​testiranje svih pacijenata na COVID-19 u dva ili više vremenskih navrata prije ulaska na bolnički odjel kako bi se rizik od lažno negativnih rezultata smanjio kod osoba s neizvjesnim vremenom početka bolesti. Drugi način bi zahtijevao testiranje uzoraka s više mjesta na tijelu s više od jednog uzorka, analogno protokolima za krvne kulture, koji bi mogao riješiti problem oko tehnike uzorkovanja. Bolesnici zaraženi SARS-CoV-2 trebali bi ostati odvojeni od drugih osoba sve dok testiranje ne pokaže da više nisu zarazne.

Kako serološki testovi i dodatne informacije o dijagnostici i rizicima budu pristizale, dijagnostička sigurnost i detekcija bit će bolja, pa će postojeće protokole trebati prilagoditi. Zbog mogućnosti brzog širenja i ozbiljnih komplikacija, provedba takvih preventivnih nastojanja mora nastupiti odmah. To treba činiti u kombinaciji s razvojem striktnog praćenja dijagnostičkih testova i prijenosa bolesti u ovom brzo mijenjajućem okruženju korištenjem kreativno dizajniranih kliničkih ispitivanja.

Pored testiranja pacijenata, prevenciju treba usmjeriti na pružanje sigurnih uvjeta za pacijente i osoblje. Američki centri za Medicare i Medicaid usluge nedavno su objavili smjernice koje omogućuju odvajanje pacijenata na temelju statusa COVID-19 za pacijente u ustanovama za dugotrajni smještaj. (10) Slična promišljanja vjerojatno bi koristila za osobe sa psihičkim poremećajam u rezidencijalnom tretmanu ili na akutnim odjelima.

Ove preporuke su teške, ali potrebne s obzirom na sve veći broj izvješća o brzom širenju unutar ustanova u kojima borave osjetljive osobe. Struktura ovih ustanova i bolesnička populacija otežavaju praćenje tijeka bolesti i sprječavanje širenja COVID-19, ali se ti rizici mogu smanjiti primjenom testova koji pokušavaju eliminirati lažno negativne rezultate testiranja.