Ličnost – osobnost; različite riječi ili sinonimi

Poštovane kolegice i kolege,

u našoj psihijatrijskoj praksi često smo suočeni s korištenjem pojma LIČNOST (poremećaj ličnosti). On se, nažalost, zbog (ne)dokučivih razloga i okolnosti, sve češće, pogrešno, zamjenjuje pojmom OSOBNOST (poremećaj osobnosti). Naime, mnogi smatraju da se radi o sinonimima pa se, polazeći od te pogrešne pretpostavke, opredjeljuju za „hrvatski“ izraz OSOBNOST. No, ne radi se o sinonimima, nego o hrvatskim riječima različitog značenja. Zbog toga se mogu i trebaju koristiti obadvije riječi – svaka u svom značenju. Ne smije se odbacivati dobra hrvatska riječ LIČNOST. Dakle, a tumačenje pročitajte u dolje navedena dva objašnjenja – prvi navod je iz Psihopatologije, drugo, dopunjeno i obnovljeno izdanje, Dražena Begića (str. 129. i 130.), Medicinska naklada Zagreb, 2014., a drugi iz knjige/romana Knjiga o krilatom fratru (str 43) našeg kolege psihijatra, književnika Dragana Pavelića. S uvjerenjem da su ova objašnjenja pojmova LIČNOST i OSOBNOST jasna i prihvatljiva (zahtjevniji kolege mogu konzultirati priručnike i rječnike naših poznatih lingvista), nadam se da će u povijestima bolesti i otpusnim pismima biti sve manje grešaka kod njihovog korištenja.

Dakle: poremećaji ličnosti, a ne poremećaji osobnosti!

S poštovanjem,
Prof. dr. sc. Vlado Jukić, predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva.

 

I.
Dražen Begić: Psihopatologije, drugo, dopunjeno i obnovljeno izdanje (str. 129. i 130.), Medicinska naklada Zagreb, 2014

Ličnost

Ličnost je ključni dio psihičkog života pojedinca, ali i čovjekove prirode uopće. Ona je dinamična organizacija psihofizičkih sustava unutar pojedinca koji određuju njegove jedinstvene prilagodbe okruženju u kojem se nalazi (Allport, 1937.). Ličnost je integracija osobina pojedinca u relativno stabilnu i jedinstvenu organizaciju koja determinira njegovu aktivnost u promjenljivoj okolini, a oblikuje se i mijenja pod utjecajem te aktivnosti (Kljaić, 2005.). Ličnost nije sinonim za osobnost, ličnost je širi pojam od osobnosti te ih treba razlikovati (prilog 7.). Ličnost obilježava  sveobuhvatnu psihičku strukturu, a osobnost su neka obilježja osobe.

Ličnost pojedinca izražava se kroz njegovo ponašanje, odnos prema drugim ljudima, mogućnost da na njih utječe, ali i da se sam mijenja.  Ako je čovjek svjesno i racionalno biće onda je ličnost ključna u njegovu samoodređenju. Ona ga čini slobodnim i odgovornim za svoje postupke. A ako je čovjek iracionalno biće (što zastupa determinizam), onda djeluje pod utjecajem nesvjesnog i okoline (vanjski čimbenici) koji uvjetuju ponašanje i ličnost. Kako god promatrali čovjeka, ličnost je ta koja ga određuje.

 

Prilog 7. Ličnost ≠ osobnost

Ličnost je kompletna psihička struktura koja obuhvaća emocionalne i kognitivne osobine, oblike doživljavanja i reagiranja, temperament, moralne osobine i karakter   Ona obilježava sveobuhvatnu psihu te uključuje temperament,  karakter, sposobnost, uvjerenja, interese, stavov7e, vrijednosti, motive (Kljaić, 2005.). Ličnost je u psihičkome smislu cjelokupnost neke osobe, njezina sveobuhvatna psihička cjelina.

Osobnost ne pokriva sve aspekte koji su sadržani u konceptu ličnosti. Osobnost su neke osobne značajke pojedinca po kojima se on razlikuje od drugih (Kljaić, 2005.). Te se značajke odnose samo na neke aspekte ličnosti. Po njima je pojedinac prepoznatljiv svojoj socijalnoj okolini (npr. on je povučen, sklon opširnom izlaganju, teatralno se izražava, brzo reagira, bahat je).

Dakle, svi osobe imaju sve sastavnice ličnosti kao cjeline psihičkog života, a osobnost je izdvojeni individualno specifičan aspekt neke osobe.

Osobnost su osobine pojedinac , prije svega psihička obilježja (ubrzani govor, staloženost, želja da se bude u prvome planu, velikodušnost, ljubomora, marljivost, nepouzdanost, lakovjernost i sl.), ali ne samo to  Nečija se osobnost ogleda u sklonosti neprimjerenim šalama, načinu oblačenja, stalnom i namjernom zakašnjavanju, psovanju, mucanju i sl. Obilježja osobnosti mogu ići i u tjelesnu sferu (netko je visok, netko se drži pogrbljeno, netko se zacrveni kada govori). 

Jezikoslovci također razlikuju ova dva pojma. U Anićevu rječniku ličnost ima nekoliko odrednica, jedna od njih odnosi se na psihičku strukturu, a druga (koja se izjednačuje s pojmom osobnost, personalnost) znači obilježja koje osobu čine posebnom i neponovljivom.

Tako je ličnost „1. funkcija kojom neka osoba postaje svjesna svojeg ja kao jedinstvenog i trajnog subjekta… iz tog pojma proizlaze novi: poremećaj ličnosti, podvojena ličnost, raspad ličnosti); 2. individualnost osobe (osobnost, personalitet)“ (Anić, 2003.c).

Osobnost je pak „ukupnost odlika koje čine izuzetnost i neponovljivost osobe, karakterističan način na koji osoba razmišlja, osjeća, ponaša se i koji čine vlastiti stil života i način življenja“ (Anić, 2003.c).

Svatko ima osobine ličnosti, koje mogu, ali ne moraju biti promijenjene. Ako je određena crta ličnosti izrazito prisutna i dovodi do smetnji u funkcioniranju osobe ili u njezinu kontaktu s okolinom, riječ je o tzv. poremećaju ličnosti.

Poremećaj osobnosti per definitionem ne postoji u psihijatrijskom smislu (jer je svaka osobnost unikatna, a sve su osobnosti međusobno drukčije). Moglo bi se reći da nema dviju jednakih osobnosti (jer nema ni dviju jednakih osoba), ali dvije jednake ličnosti (ili više njih) postoje, kao što postoji više jednakih poremećaja ličnosti.

 

II.
Dragan Pavelić: Knjiga o krilatom fratru (str. 43), V.B.Z., 2015.

Ličnosti, osobnosti i osobitosti

Digresija: Otkako je riječ ličnost (i sve ono što je s njome povezano – čak i potpuno nevina imenica lice, a još više pridjev lični, lična, lično), prognana iz standardnog hrvatskog jezika što je od Hrvata normiran („popisan, opisan i propisan“), ostasmo bez lica. Dakle, bezlični. Ali i dalje licemjerni. Jer i takvi kakvi smo, bezosobni  ni mi ne možemo biti.

Kako bi sačuvali obraz pripadnosti, zagriženi naši pravopisci (ogorčeni sitnopisci) osjetiše se pozvani da ličnost zamijene s osobnošću – i onda kada osobnost nije u pitanju. (Da se razumijemo, osobnost je samo jedan aspekt ličnosti! Nikako ne i ličnost cijela. Osobnost je ono što ličnosti daje posebnost.) Otpoče ružna pravopisna i govorna praksa. Osobnost se (u značenju bivše ličnosti, a ponekad i bivšega lica („sumnjivo lice“, „službeno lice“), poče izjednačavati s ličnošću. Nasta mala neizvjesnost spram osebujnosti. I velika spram osobenosti. Spram trajnih svojstava (osobina) ispisanih u karakteru ličnosti.

Nije to jedina riječ koju su naprečac značenjski (pojmovno) i namjenski (uporabno) urušili, kako bije dokrajčili! Samo je jedna od mnogih koje prognaše i progonom izvitoperiše svakodnevni govor. Samo zato kako bi se jedna od dviju posrbila, a druga pohrvatila! Da znamo koja je naša, a koja njihova! I nikada više zajednička !

Čak i tamo gdje lice nije ličnost, nego samo oznaka za osobu/ličnu zamjenicu – kao u slučaju „prvog lica množine“ – zasjede osoba!  Dobismo, mašala, „prvu osobu množine“. Iako ondje, u nepreglednoj množini osoba, osim jedne jedine iznimke (tzv. majestetični plural), njih više od jedne ondje mora uvijek biti!

Antidigresija: Dakle, ličnost propade zbog čistoće jezika. Za svaki slučaj, s njome nesta i lice! Što će biti jednog dana kada obrazine padnu s obraza? Kada umine današnja omraza! Hoćemo li ugledati osobu? Ličnost? Ili možda lice našeg ubojice? O, koje li sramote i prostote uime čistote! A oj, Gunduliću, dični pjesniče! A oj, slobodni nam grade, Dubrovniče! Takve nakaznosti i ispraznosti ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!