PISMA IZ VRAPČA DOKTORA S CRNOM AKTOVKOM Najdugovječniji ravnatelj bolnice, koji je umro prije tri mjeseca, ovih bi dana otišao u zasluženu mirovinu

Autor: Goranka Jureško      Izvor: Jutarnji list, 8.7.2019.

FOTO: Davor Pongracic / CROPIX

Vlado Jukić i njegova aktovka

Prof. dr. Vlado Jukić 25 je godina dolazio na posao s istim ‘koferom’, nadao se da će s njim i izaći iz bolnice kad ode u mirovinu. Sudbina je htjela drukčije. Bravica torbe pokvarila se malo prije nego što je izgubio bitku s bolešću. Aktovka će biti eksponat u spomen-sobi koju mu uređuju u bolnici

Prije nekoliko mjeseci na kultnom se “koferu” pokvarila bravica. Pokušao je profesor riješiti problem, ali kako nije bilo “25-godišnje garancije”, nije bilo ni popravka bravice. Teška je srca stavio “kofer” u mirovanje i kupio novi, zamjenski. No, kažu, nije bio zadovoljan. Tiho je patio za neuništivim “koferom”, ali što je, tu je. I bez bravice će nekako s njim iz Vrapča istim putem kojim je i stigao u tu bolnicu. Da, baš ovih dana namjeravao je prof. dr. Jukić otići iz bolnice u kojoj je bio ravnatelj punih 25 godina, s “koferom u ruci u – mirovinu”.

Nažalost, kultni “kofer” ostao je u “njegovoj” Psihijatrijskoj klinici Vrapče jer je prof. dr. Jukić prije tri mjeseca izgubio svoju životnu bitku. Baš onda kad se radilo o njemu, o njegovu zdravlju, nije uspio, premda je sve oko sebe naviknuo na “borbu koja daje rezultate”. Nepopravljiv optimist, samo dan uoči operacije rekao mi je: “Ma, mislim da ću za mjesec dana opet biti u formi. Moram prije srpnja (odlazak u mirovinu) dovršiti neke poslove”. No, nije uspio. Ostali su nedovršeni velika monografija u povodu 140 godina bolnice Vrapče te knjige “Pisma iz Vrapča” i “Vrapče i kultura”.

Želio je pisati

“Sve ćemo mi to njemu u spomen završiti jer je najveći dio posla obavio naš učitelj, ne samo psihijatrije nego i životni. Nekako nam se čini da je profesor na putu, da će se ipak vratiti… Tek kad prođe neko vrijeme, vidjet će se što je on napravio za psihijatrijske pacijente, ali i za nas koji smo radili s njim. Teško će ga zaboraviti i zaposlenici bolnice. Ima nas više od 700, a prof. Jukić znao je svakoga po imenu i gdje radi. Tko god je htio ‘razgovarati s ravnateljem’, mogao je to bilo kad i bez najave. Znao je svaki kutak ove bolnice. Dolazio je na posao u sedam, dakle prije svih, i odlazio posljednji, a prije nego što bi se posvetio svojim ravnateljskim obvezama, prošetao bi krugom bolnice i lako uočavao kad ‘nešto ne štima’.

Ova je bolnica paradigma njegova života, svega onoga što je napravio da Vrapče više ne bude bolnica na kraju grada, žuta kuća ili ludnica”, kaže doc. dr. Petrana Brečić koja je nakon naglog odlaska prof. dr. Jukića postala vršiteljica dužnosti ravnateljice. Bila je i njegova dugogodišnja zamjenica pa je tako iz prve ruke svjedočila njegovu načinu vođenja bolnice, ali i bitkama za prava psihijatrijskih pacijenata i protiv njihove stigme. Dodaje da će se pobrinuti i za “kofer” jer namjera je urediti spomen-sobu prof. dr. Jukića u kojoj će biti predmeti, knjige i slike koji će najbolje pokazati tko je bio najdugovječniji ravnatelj te bolnice, a taj rekord teško će ikada pasti.

“Za koji mjesec ćeš u penziju. Što ćeš raditi ti kao dokazani radoholičar?”

“Pa, zapravo još ne znam, ali možda ću malo kruha uzeti i tebi. Sigurno je – pisat ću. Ima materijala za pokoju knjigu, a čeka me i monografija bolnice koju zbog ove strke još nisam uspio završiti.”

Da, tako mi je prije koji mjesec govorio prof. dr. Jukić, odnosno na dan kad se politička i liječnička elita, prošlog studenoga, sjatila na otvaranje forenzičkog odjela najveće psihijatrijske bolnice u Hrvatskoj. Na neki način taj će Zavod za forenziku biti i vječni spomenik prof. dr. Jukiću jer je i sagrađen zahvaljujući njegovoj upornosti u dokazivanju onima koji drže blagajne da i oni koji su počinili neki zločin, a psihijatrijski su bolesnici, moraju imati primjerenu skrb dostojnu čovjeka i sva prava.

Da bi postigao cilj, “plašio” je nadležne za novac i političke odluke pokazujući im “najgore od najgoreg” u bolnici, sve ne bi li ih potaknuo na akciju da nas se “ne srami EU”. Neprestano je naglašavao da su pacijenti “na forenzici izuzetak, da među bolesnicima sa psihičkim smetnjama ima malo počinitelja kaznenih djela, da je to teška predrasuda koju treba razbiti što prije…”

“Da, istina je, statistika govori da je među počiniteljima kaznenih djela samo 10% psihijatrijskih bolesnika”, kaže forenzičarka dr. Nadica Buzina, bliska suradnica prof. dr. Jukića. Dodaje da se profesor silno trudio izjednačiti psihijatrijske bolesnike s onima koji imaju problema s fizičkim zdravljem. Samo tako je moguće razbiti stigmu prema kojoj su psihijatrijski pacijenti “ludi, nepoćudni, opasni, pa ih treba zatvoriti”. Prvi je uveo tzv. intenzivne krevete (za hitne slučajeve, op.a.) u psihijatriju, koje svi ostali bolesnici imaju odavno.

Nažalost, prof. dr. Jukić nije dočekao mirovinu u koju je trebao baš ovih dana. Umro je prije tri mjeseca. Naglo, “ukradeno” mu je vrijeme u kojem se namjeravao baviti svojom drugom ljubavlju – pisanjem.

Njegov je odlazak bio šokantan ne samo za kolege iz struke kojom se vrlo predano bavio cijeli radni vijek, nego i za pacijente koji su se iz prve ruke mogli uvjeriti kako “žuta kuća” postaje bolnica u kojoj se poštuju njihova prava. Koliko je brzo otišao, potvrđuje njegov stol na kojem fascikl monografije “140 godina Vrapča” čeka da je dovrše njegovi najbliži suradnici, oni koji su baš kao i profesor uvjereni da je Vrapče “više od bolnice”, da je “spomenik medicine i kulture”.

U Vrapču se u proteklih 140 godina gradilo, obnavljalo, dograđivalo, ali već ulaz u bolnicu pokazuje da ima i kulturni identitet. Samo deset godina nakon Beča i 18 godina nakon Budimpešte, Zagreb je dobio psihijatrijsku bolnicu s odjelima “za nemirne i mirne muškarce, za nemirne i mirne žene, za nečiste muškarce i nečiste žene…”, a onda se u gotovo stoljeće i pol značajno promijenila, i to najviše baš u onome na čemu je inzistirao prof. dr. Jukić – u odnosu prema pacijentima.

Bolnički muzej

“Otišao je i ostavio ‘bolje Vrapče’. Uvijek je isticao da se iz povijesti ove ustanove može iščitati i sve ono kroz što je tijekom povijesti prolazio hrvatski narod. Zato se trudio da svakih deset godina izađe monografija koja će to potvrditi. Želio je da i ova u povodu 140. obljetnice bude savršena i samo je on to mogao učiniti toliko predano, prikazati Vrapče kao povijesnu, kulturnu, nakladničku, učilišnu, ali i stožernu psihijatrijsku ustanovu i mi ćemo taj njegov gotovo završeni posao dovršiti”, kaže doc. dr. Brečić.

Naglašava da je prof. dr. Jukić stalno isticao taj kulturni dio Vrapča jer ne treba zaboraviti da su se i neki velikani hrvatske kulture liječili u toj bolnici, pa onda i stvarali, poput slikarice Slave Raškaj te književnika Vladimira Vidrića i Ante Kovačića. Uostalom, bolnica je vlasnik šest slika Slave Raškaj. Na tom kulturnom izričaju inzistirao je i prof. dr. Jukić, što kroz muzej bolnice, što kroz glazbena događanja i filmske tribine na kojima su prikazivani igrani filmovi iz žanra psihijatrije, a na kojima su uvijek bile izuzetno zanimljive rasprave jer su ih vodili stručnjaci.

Među knjigama prof. dr. Jukića koje su ostale “u pripremi” jest i ona s radnim naslovom “Pisma iz Vrapča” u kojoj bi se trebali naći upravo njegovi “ispravci krivih navoda” novinama, Ministarstvu zdravstva, kolegama liječnicima, nevladinim udrugama… Zapravo, bile su to najčešće obrane prava pacijenata i “njegove” bolnice.

“Staricu stavili u ludnicu i oteli joj 3,5 milijuna eura” bio je naslov baš u Jutarnjem listu koji je 2005. potaknuo prof. dr. Jukića da napiše pismo tadašnjem uredniku Tomislavu Wrussu. No, on u svom pismu ne upotrebljava “jake” riječi, ne docira, ne “pravi se pametan”, ne prijeti tužbama, ali ide “na emocije” i objašnjava da se tako stigmatizira ne samo Vrapče nego i sve ostale psihijatrijske bolnice, ali prije svega pacijente. “Uvjeren sam da ste sve te zanimljive informacije mogli prenijeti čitateljima i bez stigmatiziranja. Svi smo mi potencijalni psihijatrijski pacijenti i mogli bismo zatražiti pomoć u ustanovi koju vi tako stigmatizirate!” objasnio je tada, potaknuvši na razmišljanje “kroz vlastitu kožu”.

Naime, silno se trudio promijeniti ustaljenu “terminologiju”. Baš svaki put kad su novine ili televizije govorile o “ludnici”, o “luđacima”, reagirao je pismima, od kojih će se dio publicirati u njegovim “Pismima iz Vrapča”. No, premda su novinari nerijetko koristili njemu nepoćudnu terminologiju kad su pisali o psihijatriji i psihičkim bolesnicima, imao je sjajan odnos s njima. Trudio se što jednostavnije objasniti neki problematični odnos, događaj, razliku između psihičke bolesti i promjene osobnosti… Nikad nije odbio govoriti jer je znao da ako on to ne učini, govorit će nekompetentni i naštetiti “njegovim pacijentima”.

Pisao je i kolegama “psihijatrima”, upozoravajući one koji se vole hvaliti tko su im među poznatima, od političara do pjevača, pacijenti, pa onda i prijatelji, do čega je zapravo došlo “po prirodi stvari jer su liječnici”. “Riječju, hvale se prijateljstvom koje su stekli liječenjem. Tako nastoje potvrditi svoju važnost. Ne pišem ovo zato što se kao psihijatar ne bih mogao pohvaliti poznanstvima i prijateljstvima s istaknutim pojedincima, ‘koje sam stekao liječeći njih ili nekog od obitelji’ pa je prijateljstvo nastalo ‘po prirodi stvari’, već zato da upozorim da nije etično tu činjenicu javno isticati. Možda se to nekome čini cjepidlačenjem, ali zapravo želim upozoriti na moralno iščašenje, odnosno kršenje liječničke etike koje u pravilu počinje ‘malim nevažnim stvarima’”, upozorio je 2014. u Liječničkim novinama.

Borba protiv stigmatiziranja

“Da, istina je, bio je osjetljiv na odnos prema psihijatrijskim bolesnicima. To je i razlog što je 1997., a onda i 2014. sudjelovao u izradi Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Znao je da će tako zakomplicirati život psihijatrima, ali i to je bolje nego da se i u jednom slučaju naruše prava pacijenata”, napominje doc. dr. Brečić.

Zapravo, prof. dr. Jukiću sve je bilo zapisano “u njegovim zvijezdama” u koje je gledao čuvajući krave u rodnoj Hercegovini. Znao je pričati kako je kao dječak često gledao u nebo, pogledom pratio avione i želio da i sam ponekad može poletjeti. A onda je cilj i ostvario. Letio je na sve strane svijeta. Uvijek tamo gdje je trebalo promovirati modernu psihijatriju, gdje je trebalo govoriti o onome što se još može učiniti protiv stigmatiziranja pacijenata i u zaštiti ljudskih prava.

Tolerancija je bila deviza u koju je uvijek vjerovao. Za kritiku bi govorio da “nije loša” jer “daje mogućnost da samoga sebe preispitaš i da moguće budeš bolji čovjek”. Sve su to razlozi što će svi oni koji ikada budu gledali “hrvatsko psihijatrijsko nebo” imati priliku vidjeti i sve ono što im je prof. dr. Vlado Jukić ostavio na čuvanje i s obvezom da i sami u tu ostavštinu ugrade svoj doprinos, imajući u vidu prije svega boljitak psihijatrijskih pacijenata.