Slika preuzeta s tportal.hr / Autor: Matej Grgić
U svijetu se danas obilježava Svjetski dan prevencije samoubojstva, na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava, a u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Cilj obilježavanja ovog dana je podizanje svjesnosti o potrebi i obvezi aktivnosti na prevenciji samoubojstava na globalnoj razini.
Podizanje svijesti o ovoj teškoj i kompleksnoj temi započelo je 2003. godine, a o temi samoubojstva u Hrvatskoj popričali smo s doc. prim.dr. sc. Petranom Brečić, dr. med., ravnateljicom u Klinici za psihijatriju Vrapče.
Što je najčešći ‘okidač’ samoubojstva?
Suicid možemo definirati kao autoagresivni čin, karakteriziran poremećajem vitalnog nagona što za posljedicu dovodi do voljnog i svjesnog oduzimanja vlastitog života.
Suicid je kao psihopatološki fenomen složeno ponašanje koje se ne može objasniti samo jednim jedinim uzrokom pa zato kažemo da je multifaktorijalne etiologije, a čimbenici rizika mogu se podijeliti na razne načine; npr. opći i individualni, biološki, sociološki, psihološki. To znači kako je suicidalno ponašanje složeno ponašanje koje predstavlja međuodnos između osjetljivosti neke osobe (nasljeđe, struktura ličnosti, način kako se odnosi prema stresnim situacijama i dr) i faktora rizika koji doista mogu u jednom trenutku biti i okidači (psihičke bolesti i simptomi, problematična socioekonomska situacija, osobine ličnosti, iscrpljujuće tjelesne bolesti, bolni sindromi). Smatra se kako 9 od 10 počinitelja suicida je imao neki od psihičkih poremećaja.
Jedan od najvažnijih faktora koji dovode do suicidalnosti jest depresivnost. Velika depresivna epizoda, povezana s velikim depresivnim poremećajem ili bipolarnim poremećajem, registrirana je barem u polovici smrtnih slučajeva. Štoviše, smatra se kako su dvije trećine osoba koje su počinile suicid u vrijeme izvršenja imale neki od depresivnih poremećaja.
Postoje li neki specifični obrasci ponašanja po kojima se može naslutiti da osoba razmišlja o samoubojstvu?
Ne postoje posve specifični obrasci ponašanja već osobu treba direktno o tome pitati. Naime, uvriježen je strah od takvih upita jer se pretpostavlja da bi upravo pitanja o tome mogla potaknuti osobu na taj čin. Međutim, to nije točno, štoviše, u svakom razgovoru s depresivnim pacijentima (i svim ostalima) treba posebice pitati o postojanju suicidalnih misli, planova, nakana. Suicidalnost se manifestira u čitavom nizu ponašanja: suicidalne misli pasivnog karaktera („bolje bi bilo da me nema, meni se ne živi, najradije bi zaspala i ne probudila se i sl“), suicidalne misli aktivnog karaktera, suicidalne nakane i planovi i sam čin suicida. Jasno je kako ćemo lakše prepoznati osobu koja pati od depresivnog poremećaja i koja pokazuje tugu, nezainteresiranost, povučenost, bezvoljnost i tu je obveza upitati i o prisustvu suicidalnosti. Najčešći simptomi depresivnog poremećaja koji su povezani sa suicidalnošću su verbaliziranja želje i razrade plana za izvršenje suicida, gubitak volje, bespomoćnost i beznadnost, osjećaj bezvrijednosti, osjećaj grizodušja, ambivalencija,
Kakva je situacija u Hrvatskoj, koliko ljudi godišnje počini suicid?
Prema podatcima WHO svake godine oko 800 000 ljudi u svijetu počini suicid, odnosno, jedna osoba svakih 40 sekundi. Prethodni pokušaj suicida glavni je faktor rizika za počinjenje suicida u općoj populaciji. Samoubojstvo je treći po redu uzrok smrti u dobnoj skupini 15-19 godina. Od svih suicida u svijetu, 79% ih se počini u slabo i srednje-razvijenim zemljama. Trovanje pesticidima, vješanje i vatreno oružje vodeće su metode izvršenja suicida. U Hrvatskoj pratimo trendove pa je 2018. godine bilo 679 slučajeva suicida, a stopa smrtnosti bila je 16,6/100.000, a što bi značilo da si dnevno dvije osobe oduzmu život.
Kako pomoći takvim osobama? Kojim se metodama služe liječnici kada ljudi koji su razmišljali o suicidu potraže pomoć?
Bitno je naglasiti kako se ne liječi suicidalnost izolirano, već se pokušava reducirati suicidalni rizik liječenjem poremećaja koji se nalazi u pozadini.
Osnovno je bolesniku pružiti sigurnost, u sigurnom okruženju. Prije svega, osobu treba znati empatično saslušati i svakako preporučiti odlazak liječniku. Slušati s razumijevanjem, ne docirati niti prekidati i ne nametati svoju komunikaciju i svoja rješenja. Važno je osobu pravilo savjetovati u neizostavnoj potrebi za traženjem stručne pomoći.
Koliko dugo traje pomoć liječnika u takvim situacijama?
Onoliko dugo koliko je potrebno da se zaliječi osnovni poremećaj koji je u podlozi suicidalnosti. Ali, koliko dugo osoba ostaje ranjiva i u potrebi za tretmanom stvar je individualne procjene, a ona ne ovisi jedno o težini osnovnog poremećaja već i o situaciji u kojoj osoba živi, u kakvu se situaciju vraća, kolika je potpora njezine okoline i koliko su zapravo zastupljeni protektivni faktori.
Hospitaliziraju li se takve osobe ili im je samo potrebna terapija?
Važno je naglasiti kako hospitalizacija sama za sebe ne predstavlja tretman niti liječenje već pruža uvjete za kontinuirano liječenje i praćenje suicidalnog pacijenta i kao najrestriktivniji oblik terapijskog smještaja izbor je u slučajevima kada je upitna pacijentova sigurnost. To također ovisi o individualnoj prosudbi liječnika, odnosno, o težini suicidalnosti u smislu postojanja i intenziteta pojedinih oblika suicidalnosti. Svakako nije svejedno razmišlja li osoba da bi najradije da je nema ili već ima jasno izraženi plan kako se ubiti ili je to već u prošlosti ili sada to i pokušala. Ipak, naglasila bi kako je svaki oblik suicidalnosti, pa i u vidu pasivnih ideja, uvijek alarm na kojega neizostavno treba reagirati.
Kojim se metodama nakon terapije trebaju služiti obitelj i prijatelji osoba koja je pokušala počiniti suicid?
Nema tu posebnih metoda koje bi trebalo rabiti ili posebnih, izmijenjenih, obrazaca ponašanja kojima bi prevenirali budući rizik, a što može i dodatno stigmatizirati suicidalnog pacijenta. Sve preporuke odnose se na anuliranje promjenjivih faktora rizika koji su bili okidači suicidalnog ponašanja. To znači, promijeniti neke uzuse osobnog ponašanja, neke situacije ili relacije koja su turobne, a koja se mogu mijenjati. Zapravo, prevencija suicidalnost ponašanja prevencija je psihičkih poremećaja općenito.
Nedavno ste u jednom intervjuu otkrili da je broj samoubojstava pao u vrijeme ‘lockdowna’. Kakva je sada situacija po pitanju toga? Je li broj porastao ili je ostao manji?
Navedeno se objašnjava time da dio suicidalnih osoba koji je inače okupiran autodestruktivnim promišljanjima ili planovima o tome kako bi si oduzeli život, svoj fokus pomiču na vanjsku situaciju i opću ugrozu. Ova ugroza je generalne naravi, odnosi se na svakog i značajno zadire u strukturu i sadržaj našeg života, snažno mijenjajući našu rutinu. U tim situacijama, suicidalne osobe postaju manje okupirane osobnom patnjom i svojim unutarnjim proživljavanjima te se usmjeravaju na pitanja koja zaokupljaju i more većinu svijeta. Osobni problemi padaju u drugi plan. Međutim, nakon akutne faze, popuštanjem epidemijski mjera, spuštanjem generalnih restrikcija na one individualne razine, dugotrajnijom socijalnom izoliranošću, porastom broja zdravstvenih komplikacija i bolesti, teže dostupnosti zdravstvene skrbi i slični problemi koji in/direktno proizlaze iz krizne situacije, imaju ulogu čimbenika koji povećavaju rizik, ali i porast broja suicida.
Što treba učiniti ako sumnjamo da netko razmišlja o samoubojstvu?
Neizostavno pokušati razgovarati s osobom, biti joj pažljivi i empatični slušač i svakako joj preporučiti odlazak kod liječnika. Poželjno bi bilo otpratiti takvu osobu kod liječnika. Ono što treba izbjegavati jest dociranje, prepiranje, prekidanje komunikacije, davanje bezbrojnih primjedbi, isticanje sebe i naravno, što treba apsolutno izbjeći je ostaviti osobu samu.
Ukoliko je osobama potrebna pomoć, možete li navesti kontakte kome da se obrate, iz Vaše bolnice?
Klinika za psihijatriju Vrapče ima dežurnu službu koja radi 24 sata i koja zbrinjava sve ljude u nekoj psihičkoj potrebi pa tako i suicidalne osobe.
Preuzeto sa dnevno.hr
