Kako je korona kriza utjecala na mentalno zdravlje pojedinaca te kako uočiti je li riječ o slučaju u kojem treba zatražiti stručnu pomoć razgovaralo se u emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija. Jedna od gošći bila je dr. Katarina Marušić iz Klinike za psihijatriju Vrapče. Prema njezinim riječima, korona kriza bi mogla biti tek okidač za već postojeće situacije.
„Volimo govoriti o tome kako je korona kriza uzrokovala neke nove poremećaje. Ja bih rekla da su to sve varijacije na temu svega onoga što smo već i prije poznavali. Pitanje je možemo li govoriti o tome da je korona kriza uzrokovala ili je bila okidač kao jedna već sada prolongirana situacija oko nas koja nam je postupno slabila naše prilagodbene mehanizme kako odraslih, djece, starijih… pa smo dobili sve više ljudi koji se javljaju za pomoć“.
Među populacijom su mladi posebno osjetljiva skupina, ističe Marušić, jer je adolescencija sama po sebi turbulentno razdoblje.
„To je razdoblje gdje se reaktiviraju svi neprorađeni detalji iz našeg života. Nekada nisu detalji, već veći problemi“.
Zbog slabljenja prilagodbenih mehanizama uslijed potresa i pandemije, javljaju se simptomi depresije, anksioznosti pa čak i suicidalnosti, objašnjava dr. Marušić.
Kako prepoznati da postoji problem te potražiti pomoć? Iako se to na prvu možda tako čini, nikada na van nije sve savršeno, objašnjava dr. Marušić. Silno je opterećenje živjeti u svijetu u kojemu neprestano moramo napredovati, poručuje.
„Ja bih rekla da je depresija jedna riječ koju često koristimo, ali ona je nekakva dijagnostička kategorija – ispod ima svašta. Veći je problem u radu s mladima i što češće vidimo jest praznina, neispunjenost“.
No, mladi su otvoreniji potražiti pomoć kada je riječ o mentalnom zdravlju te ne gledaju to kao tešku duševnu bolest nego često i kao rad na sebi.
„Važno je reći da je depresivna pozicija žalovanje za nekim gubitkom. Mi smo u zadnjih godinu i pol dana, svatko na svojoj osobnoj razini puno toga izgubili. To nisu neke katastrofalne stvari, već dio svakodnevice. Morali smo se prilagoditi i odžalovati ono što sada više ne možemo. Žalovanje, u jednom širem kontekstu, je prirodan proces. Depresija je problem kada je to žalovanje prolongirano i nema uzročno-posljedične veze. Onda možemo govoriti da tada treba intervenirati. Mislim da to što nas je strah, što smo anksiozni, što smo sniženog raspoloženja i bezvoljni u nekim vremenskim okvirima kada za to postoji nekakva pozadina, onda se ne moramo nužno toga prepasti. Važno je govoriti u svojoj obitelji, da razgovaramo sa svećenikom, ili ako nas uputi i psihoterapeutu“, kaže dr. Marušić.
Za pomoć se javljaju pojedinci kada sami osjete da više ne mogu sami, ili to često primijeti okolina. Vide da netko više ne funkcioniraju kako su to prije te znaju kontaktirati stručnu pomoć. „Ako nešto traje jako dugo, ako ispada neka funkcija iz svog redovitog ritma, tu je negdje signal. Ako nismo više na radnom mjestu, u obitelji, u školi oni kakvi smo prije bili, ako vidimo da se ne možemo nositi s nekakvim mehanizmima s kojima smo prije mogli, tu je vrijeme“, ističe dr. Marušić.
