Osnutak i izgradnja Bolnice
Zavod za umobolne Stenjevec, odnosno Psihijatrijska bolnica Vrapče, a od 2011. godine Klinika za psihijatriju Vrapče nije nastala slučajno, nego je ona plod potreba (duševni bolesnici su „lutali šumama i drumovima, od nemila i nedraga“…) i okolnosti koje su vladale u Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno u Hrvatskoj, tijekom druge polovice 19. i tijekom cijelog 20. stoljeća.
Vrijeme izgradnje i razvoja bolnice „Vrapče“ poklapa se s više značajnih zahvata koji su imali važnu ulogu u razvoju hrvatske psihijatrije. Spomenimo tako da je Psihijatrijska bolnica u Beču («Novi Zavod») otvorena 1861. godine, a u Budimpešti 1868. godine.
Godine 1804. u Zakladnoj bolnici Male braće, na Harmici u Zagrebu (današnji Trg bana Josipa Jelačića) odjel broj 13 sa oko 30 kreveta namijenjen je duševnim bolesnicima («ludnički odjel»). U Šibensku bolnicu sagrađenu 1807. godine primali su se duševni bolesnici, a godine 1893. u Šibeniku je sagrađen i otvoren Pokrajinski zavod za umobolne sa 84 kreveta. U bolnici u Dubrovniku je 1836. godine 30 kreveta bilo namijenjeno duševnim bolesnicima, no od 1895. godine izdvajaju ih u posebnu zgradu,; godine 1857. osniva se u riječkoj, a 1879. godine u osječkoj bolnici psihijatrijski odjel. Bolnica u Pakracu se otvara 1897. godine, u Popovači 1934. godine, na Rabu i Ugljanu 1955. godine, a «Jankomir» se osamostaljuje 1958. godine.
Zavod za umobolne Stenjevec, odnosno Klinika za psihijatriju Vrapče, sagrađena je, nakon tridesetogodišnjih rasprava i priprema, 1878/79. godine. Prvi bolesnici useljeni su u Zavod 15. studenog 1879. godine. Zavod (bolnica) je smješten na gradilištu od oko 60.000 metara kvadratnih (šest hektara) udaljenom tada šest kilometara od Zagreba zapadno na putu prema Podsusedu.
Projekt je sačinio i gradnju vodio arhitekt Kuno Waidmann. Gradnju je izvelo građevinsko «poduzetništvo» Ludvig Deutsch, Rill i Schoman iz Budimpešte, a nadzor je vodio ing. Gjuro Augustin, savjetnik Zemaljske vlade. Konzervatorski elaborat izrađen na inicijativu Instituta za povijest umjetnosti autorica dr. sc. Ivana Mance Cipek, dr. sc. Ane Šverko, dr. sc. Sandre Križić Roban i dr. sc. Katarine Horvat-Levaj dostupan je OVDJE.
O otvaranju Zavoda nema nekih zabilješki. Jedino su dnevne novine (Narodne novine, Obzor i Agramer Zeitung) pisale da su iz «ludničkog razdjela Opće bolnice braće milosrdne u Zagrebu» prevezeni «omnibusima i fijakerima» umobolnici u «stenjevačku ludnicu». U ulaznoj veži zavoda postavljena je ploča s natpisom: «Za banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti po zaključku hrvatskog sabora podignut godine 1978 i 79» (prvotno je natpis na ploči glasio: «Za kraljevanja Franje Josipa Prvog i banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti uz dozvolu Hrvatskog sabora podignut godine 1878/9.»).
Prema projektu, uz glavnu zgradu, izgrađeno je još osam paviljona (dva paviljona za «nečiste» bolesnike, odnosno bolesnice, dva paviljona za «bjesneće» bolesnike, odnosno bolesnice, zgrada za kuhinju, praonicu i strojarnicu, zgrada za epidemične bolesti, gospodarstvena zgrada i kapelica). Vrlo brzo je zavod, sagrađen za 200 – 250 bolesnika, zbog dolaska sve većeg broja bolesnika, postao tijesan te je trebalo pristupiti raznim adaptacijama, dogradnjama i izgradnjama.
