Osobe koje imaju kronične probleme sa spavanjem mogli bi imati posebno težak proces žalovanja nakon smrti bliske osobe.

Većina osoba koje izgube bliskog prijatelja ili člana obitelji doživjet će poteškoće sa spavanjem kao dio procesa žalovanja jer tijelo i um reagiraju na stresni događaj navodi dr. Mary-Frances O’Connor profesorica na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Arizoni.

O’Connor navodi da su osobe s konstantnim poteškoćama sa spavanjem prije gubitka bliske osobe pod većim rizikom od razvoja kompliciranog oblika žalovanja nakon gubitka. Komplicirani oblik žalovanja definira se kao čežnja za izgubljenom osobom tolike jačine i ustrajnosti da dovodi do poremećenog svakodnevnog funkcioniranja. I to se javlja kod 7-10% ljudi koji žaluju.

„Znamo da je za mnoge ljude iskustvo smrti bliske osobe praćeno remećenjem sna – što nije začuđujuće s obzirom koliko je gubitak bliske osobe stresan“ navodi O’Connor. „Također znamo da osobe s produženim žalovanjem obično imaju trajne probleme sa spavanjem. Što nas je navelo da se pitamo: Što ako je moguća i obrnuta situacija? Jesu li osobe koje su imale poremećaj spavanja i onda doživjele smrt bliske osobe pod većim rizikom da razviju komplicirani oblik žalovanja?“

O’Connor i njezini suradnici su proučavali podatke višegodišnje Rotterdamske studije koja je pratila osobe srednje i starije životne dobi kroz određeno razdoblje i gledala različite aspekte njihovog fizičkog i psihičkog zdravlja.

Od sudionika studije je traženo , između ostalog, da vode dnevnik spavanja u kojem će zapisivati kvalitetu vlastitog sna. Također je od njih traženo da nose monitor na zapešću, aktigraf, koji objektivno mjeri koliko osobi treba da zaspe, koliko se osoba često budi preko noći i koliko je vremena u krevetu provela u budnom stanju, odnosno spavajući.

Uz to, sudionike se u intervjuima pitalo žale li još uvijek zbog gubitka nekoga tko je umro posljednjih mjeseci ili godina, a poslije su ispunjavali upitnik koje je mjerio simptome žalovanja. Istraživači su usporedili početne odgovore sudionika studije s onim što su rekli otprilike šest godina kasnije, fokusirajući se posebno na sudionike koji su doživjeli gubitak voljene osobe između prvog intervjua i praćenja.

“Ono što smo vidjeli je da ako ste u prvom intervju imali poremećaja spavanja – i objektivni i samoprijavljeni – veća je vjerojatnost da ćete biti u grupi s kompliciranim žalovanjem nego u grupi nekompliciranog žalovanja na intervju praćenja” navodi O’Connor. “Dakle, loš san može ne samo pratiti žalovanje već i biti faktor rizika za razvoj kompliciranog žalovanja nakon gubitka.”

Spavanje je ključno i za fizičko i za mentalno zdravlje, zbog čega bi mogao imati utjecaj na proces žalovanja.

„Znamo da je spavanje bitno za procesuiranje emocionalnih događaja koji se dogode tijekom dana“ navodi. „Spavanje nam također pomaže da odmorimo i oporavimo fizički naše tijelo, a žalovanje je vrlo stresno iskustvo za naše tijelo. Sposobnost da se odmorimo i oporavimo nam vjerojatno pomaže da se probudimo idući dan malo spremniji da se suočimo s tugom.“

O’Connor navodi kako privremeni poremećaji spavanja prije smrti voljene osobe, kao na primjer nesanica uzrokovana stresom oko brige za umiruću osobu, nisu toliko zabrinjavajući. Zabrinjavajući su kronični poremećaji spavanja koji će vjerojatnije osobu dovest do kompliciranog oblika žalovanja.

O’Connor preporuča da zdravstveni radnici i drugi stručnjaci koji pružaju podršku uzmu u obzir anamnezu spavanja kada liječe ožalošćenu osobu.

Budući da je tuga toliko uznemirujući i težak događaj, liječnici često zaboravljaju pitati o povijesti kad razmišljaju o tome kako intervenirati, a ne samo o onome što se događa u ovom intenzivnom trenutku”, navodi O’Connor. „”Kada liječnici i pomagačka zvanja rade s ožalošćenim ljudima, trebali bi se raspitati o povijesti problema sa spavanjem koje su imali, a ne samo o tome koje probleme sa spavanjem trenutno imaju.”

Izvornik: de Feijter M, O’Connor MF, Arizmendi BJ, i sur. The longitudinal association of actigraphy-estimated sleep with grief in middle-aged and elderly persons. J Psychiatr Res. 2021;137:66-72.
Preveo: Mihovil Bagarić, dr.med.
Skip to content