Alzheimerova bolest je najčešći uzrok demencije. Bolest i dalje nema lijeka, a izravno pogađa gotovo milijun ljudi u Europi te djeluje na obitelji oboljelih i društvo u cijelosti. U posljednje vrijeme se sumnjalo da mikrobiota probavnog sustava ima određenu ulogu u razvoju bolesti.
Tim sa Sveučilišta u Ženevi (UNIGE) i Sveučilišne bolnice u Ženevi (HUG) je, u suradnji s talijanskim kolegama iz Nacionalnog centra Fatebenefratelli sa Sveučilišta u Napulju, potvrdio korelaciju u ljudi između postojanja disbalansa u crijevnoj mikrobioti i stvaranja amiloidnih plakova u mozgu. Ti plakovi su izvor neurodegenerativnih poremećaja koji karakteriziraju Alzheimerovu bolest. Proteini koje proizvode određene bakterije iz crijeva su detektirani u krvi oboljelih te bi mogli modificirati interakciju između imunosnog i živčanog sustava i pokrenuti razvoj bolesti. Rezultati tog istraživanja su objavljeni u Journal of Alzheimer’s Disease te nam omogućuju da predvidimo nove metode prevencije razvoja te bolesti koje se temelje na modulaciji crijevne mikrobiote rizičnih pojedinaca.
Istraživački laboratorij neurologa Giovannija Frisonija već nekoliko godina proučava utjecaj crijevnih bakterija na mozak, s posebnim naglaskom na razvoj neurodegenerativnih bolesti. Objasnio je kako je već ranije pokazano da su pacijenti oboljeli od Alzheimerove bolesti imali promijenjen mikrobiološki sastav crijevne flore u usporedbi s ljudima koji nisu imali neurodegenerativnu bolest. Njihova je flora manje raznolika te je povećan udio određenih bakterija, dok je značajno smanjen udio drugih. Također smo otkrili vezu između upalnih parametara nađenih u krvi, određenih bakterija i Alzheimerove bolesti. Iz toga se izrodila hipoteza koju smo ovim istraživanjem testirali: može li upala detektirana u krvnim nalazima biti posrednik između crijevne mikrobiote i mozga?
Crijevne bakterije mogu utjecati na funkcije mozga i dovesti do neurodegeneracije na nekoliko načina: one utječu na regulaciju imunosnog sustava i, posljedično, mogu modificirati interakciju imunosnog i neurološkog sustava. Lipopolisaharidi, proteini koji se nalaze na membranama bakterija i imaju proupalne osobine, nađeni su u amiloidnim plakovima i oko krvnih žila u mozgu ljudi oboljelih od Alzheimerove bolesti. Također, bakterije iz probavnog sustava proizvode metabolite, posebno kratkolančane masne kiseline, koji imaju neuroprotektivna i protuupalna svojstva te tako, posredno ili izravno, utječu na rad mozga.
Moira Marizzoni iz Centra Fatebenefratelli kaže: “Kako bismo utvrdili postoji li veza između medijatora upale te bakterijskih metabolita s crijevnom mikrobiotom i amiloidnim naslagama u Alzheimerovoj bolesti, promatrali smo kohortu sačinjenu od 89 ljudi u dobi od 65 do 85 godina. Neki od njih su bolovali od Alzheimerove ili neke druge neurodegenerativne bolesti koje uzrokuju probleme s pamćenjem, dok ostatak nije imao takvih tegoba. Mjerili smo amiloidne depozite koristeći PET tehnologiju prikaza te mjerili parametre upale i eventualnu prisutnost proteina koje proizvode bakterije (npr. lipopolisaharida ili kratkolančanih masnih kiselina) u krvi.
Moira Marizzoni navodi kako su njihovi rezultati neupitni: neki od bakterijskih produkata crijevne mikrobiote pokazuju korelaciju s količinom amiloidnih plakova u mozgu. Visoke razine lipopolisaharida i određenih kratkolančanih masnih kiselina (acetata i valerata) su također povezani s postojanjem velikih amiloidnih nakupina u mozgu takvih pojedinaca. Postojanje nekih drugih kratkolančanih masnih kiselina, kao što je butirat povezano je s manje izraženom slikom amiloidne patologije.
Ovo otkriće postavlja temelj za razvoj novih preventivnih strategija koje bi se bazirale na davanju koktela, na primjer, prebiotika koji bi djelovali tako da potiču rast “dobrih” bakterija u crijevima. Frisoni ipak ističe kako je preuranjeno veseliti se jer se još moraju utvrditi sojevi koji bi se nalazili u takvim pripravcima. Čak i tada bi takva prevencija bila učinkovita u vrlo ranim fazama bolesti te bi koristila samo u zaustavljanju razvoja, ali ne i u liječenju razvijene kliničke slike. Rana dijagnostika ostaje jedan od glavnih izazova u zbrinjavanju neurodegenerativnih bolesti. Potrebno je razvijati protokole koji bi identificirali visokorizične pojedince te ih liječiti prije pojave detektabilnih simptoma.
