Veliko istraživanje provedeno s djecom pronašlo je dokaze da bi problemi u ponašanju djece koja hrču mogli biti povezani sa strukturnim promjenama u čeonom režnju mozga. Pronalasci podržavaju ranu procjenu kod djece s habitualnim hrkanjem, to jest, hrkanjem učestalim tri ili više dana u jednom tjednu.


Velika istraživanja provedena na općoj populaciji uspostavila su jasnu povezanost između hrkanja i problema u ponašanju, kao što su nepažnja ili hiperaktivnost, no razumijevanje prirode ovog odnosa nije potpuno. Nekoliko je manjih istraživanja pronašlo povezanost između apneje u spavanju ─ kada su prekidi u disanju produljeni ─ i određenih moždanih promjena. Međutim, malo je poznato o mogućnosti da takve promjene pridonose ponašajnim obrascima vidljivima u neke djece s opstruktivnim poremećajem disanja u spavanju ─ skupinom stanja povezanih s hrkanjem koja obilježava otpor prema disanju tijekom spavanja.

Kako bi se uhvatili u koštac s postojećom rupom u znanju, skupina istraživača pod vodstvom dr. Amala Isaiha s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Marylandu, iskoristila je veliku i raznoliku skupinu podataka nastalu istraživanjem o kognitivnom moždanom razvoju adolescenata (engl. Adolescent Brain Cognitive Development Study ─ ABCD Study), dugogodišnjem istraživanju zdravlja i neuralnog razvoja djece u SAD-u. Skupina istraživača prikupila je ovo bogatstvo podataka od preko 11.000 devetogodišnje i desetogodišnje djece kako bi istražila odnose između hrkanja, strukture mozga i problema u ponašanju.

Potvrđujući prethodno postojeće rezultate, njihova je statistička analiza otkrila pozitivnu povezanost između habitualnog hrkanja i problema u ponašanju, pri čemu su djeca koja najučestalije hrču ispoljavala najlošije ponašanje prema upitniku ispunjenom od strane roditelja. Rezultati ukazuju da je hrkanje povezano sa smanjenim obujmom više regija čeonog režnja mozga, koji je uključen u kognitivne funkcije kao što su rješavanje problema, kontrola impulsa i socijalne interakcije. Statistička je analiza također ukazala da bi moždane promjene vidljive kod djece koja hrču mogle pridonositi problemima u ponašanju. Slijedi istraživanje načina na koji se hrkanje, struktura mozga i problemi u ponašanju mijenjanju s vremenom kako bi se potvrdila uzročno-posljedična veza.

Rezultati ovog istraživanja upućuju na opstruktivni poremećaj disanja u snu kao potencijalno reverzibilan uzrok problema u ponašanju, sugerirajući da bi kod djece trebalo rutinski provjeriti postojanje hrkanja. Djeca s habitualnim hrkanjem tako bi se mogla uputiti na daljnje zbrinjavanje. Takvo bi zbrinjavanje primjerice uključivalo procjenu i liječenje stanja koja pridonose opstruktivnom poremećaju disanja u snu, kao što su pretilost ili procjenu potrebe kirurškog uklanjanja krajnika.

„ABCD istraživanje”, najveće istraživanje ovog tipa u SAD-u, prati gotovo 12.000 mladih osoba u procesu odrastanja. Istraživači redovito prate moždanu strukturu i aktivnost sudionika, koristeći magnetsku rezonanciju (MR), te skupljaju psihologijske, okolinske i kognitivne podatke, kao i biološke uzorke. Cilj je istraživanja definirati okvir za „normalni mozak” i normalni kognitivni razvoj te otkriti čimbenike koji potiču ili remete razvojni životni put mlade osobe.

Izvornik: Isaiah A, Ernst T, Cloak CC, i sur. Associations between frontal lobe structure, parent-reported obstructive sleep disordered breathing and childhood behavior in the ABCD dataset.  Nat Commun. 2021;12:2205.

Preveo: Tvrtko Žarko, dr.med.

Skip to content