Protekla nas je godina lansirala u sasvim nove mentalne orbite. Tamo gdje zapravo vjerojatno nikada nismo bili. Barem ne u ovim okolnostima. Spominju se teške epidemije koje su pratile povijest poput kuge pa zatim relativno nedavne gripe domaćih životinja i ptica od prije koju godinu, ali novija povijest ne pamti ovako tempiranu zarazu istovremeno na globalnoj razini. Dodajte tome ozbiljne probleme ekologije, održivosti, gladi i ratova koje vučemo od prije te potrese na našem lokalnom području, i zaključak je: svijet se strmoglavio nizbrdo! A mi smo s time, svim restrikcijama kretanja, izlaženja i druženja, proteklih godinu dana morali naučiti živjeti. No, što će se dogoditi kada sve ovo prođe, hoće li uopće proći i “vratiti se na staro” ili se upravo mijenjamo u neke nove ljude spremne za prilagodbe? Pitali smo stručnjake koji se bave našim mentalnim zdravljem.
DR. SC. DORA POLŠEK
dr. med. završila je medicinu na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 2017. doktorirala na studiju neuroznanosti. Od 2018. radi kao specijalizant psihijatrije na Klinici za psihijatriju Vrapče. Edukant je pod supervizijom pri Institutu za integrativnu Gestalt terapiju Würzburg.
KAKVE SU POSLJEDICE PANDEMIJE DANAS NA MENTALNO ZDRAVLJE; KAKO SE LJUDI OSJEĆAJU TE U KOJIM SE SVE SMJEROVIMA KREĆU NJIHOVE EMOCIJE I RAZMIŠLJANJA?
Pojava pandemije isprva je gotovo u svima uzburkala osjećaje straha i neizvjesnosti. Iskustvo potresa dodatno je u ljudima produbilo tjeskobu, posljedicu potpunog gubitka kontrole koje takvo iskustvo implicira. Svatko se nosi s egzistencijalnim strahovima na svoj način – neki su se socijalno izolirali, povukli u sebe, drugi su pokušali potisnuti osjećaje korištenjem psihoaktivnih sredstava, alkohola, dok su treći pokušali povratiti osjećaj kontrole drugim adaptivnim mehanizmima – educiranjem o svim detaljima covida-a, pojačanom fizičkom aktivnošću, pronalaskom novih zadovoljstava unutar užeg socijalnog (obiteljskog) kruga. Trajanjem krize, nastalim financijskim i zdravstvenim posljedicama, akutni osjećaji ugroženosti i nesigurnosti u nekih se pretaču u osjećaje općeg nepovjerenja, povremeno i paranoidne interpretacije, pesimistična predskazanja, ljutnju i agresiju prema onima koji naizgled imaju kontrolu, onima koji donose odluke i propisuju mjere. Ovo je također očekivani mehanizam obrane, koji treba osvijestiti i kritički reducirati do realnih granica.
IMAŠ LI OSJEĆAJ DA ĆEMO POŽELJETI NADOKNADITI “SVE PROPUŠTENO I ZABRANJENO” TIJEKOM PANDEMIJE?
Oni koji će biti u mogućnosti, sigurno će neko vrijeme pokušati kompenzirati sve ono što su propustili. Pitanje je samo da li i kada će to biti moguće, i hoće li nas emotivne posljedice ovog iskustva sputati da u tim iskustvima uživamo na isti način kao što smo uživali prije, ili ćemo, dapače, više uživati i u manjim stvarima. Ovo ovisi o ličnosti svakog pojedinca i njegovima adaptivnim kapacitetima.
KOLIKO PREDVIĐAŠ DA ĆE SE OSJEĆATI POSLJEDICE NA MENTALNO ZDRAVLJE? HOĆE LI IKADA BITI KAO PRIJE?
Radeći na Klinici za psihijatriju Vrapče, nerijetko dolazim u kontakt s ljudima koji dan danas, ponekad tek sada, osjećaju i proživljavaju posljedice rata. Ovo me navodi na mišljenje da će se posljedice iskustava nastalih u aktualnoj krizi odražavati na mentalno zdravlje pojedinaca još dugo, samo će s vremenom postati nejasnije što su utjecaji ugroze, a što su naši načini da se nosimo s ovim osjećajima, kako je to iskustvo utjecalo na naše daljnje životne odluke i birane životne stilove i kako su, zatim, ti stilovi utjecali na našu ukupnu kvalitetu života. Posljedice će se postepeno utopiti u prirodnoj mijeni duševnog života društva u kojem živimo.
DUŠANKA KOSANOVIĆ
psihologinja i psihoterapeutkinja, voditeljica Familylaba.hr, autorica na portal Pukotine.hr
ŠTO MISLITE KAKO SE AKTUALNA KRIZA ODRAZILA NA MENTALNO ZDRAVLJE MNOGIH?
Zbog uvjeta života u pandemiji i zbog same bolesti sada već osjetimo i vidimo mnoge posljedice po mentalno zdravlje ljudi. Mjere zaštite od zaraze opteretile su i otežale gotovo sve aspekte života – osobni i obiteljski, kulturni, financijski, obrazovni, radni, rekreacijski, zabavni…Vidimo da je interakcija s ljudima sastavni dio gotovo svih tih područja naših života i stoga mnogima najteže pada upravo nemogućnost bliskosti, interakcije i druženja u svim navedenim sferama. Naš socijalni život je jako pogođen, a čovjek ne može bez kontakta, bez interakcije s drugim ljudima. Čak i oni ljudi koji mogu i vole biti sami trebaju neku količinu kontakta da bi očuvali vlastito mentalno zdravlje. Socijalna distanca, ali i izolacija u kojoj su mnogi ljudi proveli veliki broj dana (a mnogi učenici su ju odradili i po više puta) predstavlja zahtjevnu situaciju u kojoj čovjek pati zbog nedostatka susreta uživo, razgovora, razmjene dojmova i osjećaja, dodira, dijeljenja zajedničkog vremena i iskustava.
Suočavamo se sa situacijom koja predstavlja globalnu krizu, nikome od nas nije poznata i ograničene su mogućnosti predviđanja vezano uz njen smjer ili ishod. Takva situacija sama po sebi nosi dosta nepredvidivosti i neizvjesnosti, a evolucijski u takvim uvjetima života čovjek postaje oprezan i na neki način pojačano pobuđen – da bi bio spreman reagirati na opasnost. Uz to, novost i nepoznatost virusa, strah od zaraze, zabrinutost za sebe i bliske ljude neko vrijeme su stvarali prave uvjete za pojavu i rast osjećaja tjeskobe. Neizvjesnost i tjeskobu koja ju prati teško je podnositi, pogotovo kada je dugotrajna. No ona ne može neprestano rasti. Stoga se načelno ljudima u uvjetima dugotrajne izloženosti, u kojima se ponavljaju uznemirujući podražaji (npr. svakodnevni broj zaraženih i sl.) dešava da se njihova tjeskoba nakon nekog vremena počinje smanjivati. Odnosno – mi se privikavamo na novonastalo stanje i živeći s rizikom usmjeravamo se i na druge aspekte života.
Vidjeli smo i da su ljudi, dok su u stanju pojačane tjeskobe i neizvjesnosti, skloni na najrazličitije načine interpretirati činjenice, vlastitom logikom i motivacijom (uglavnom obojenom strahom, osjećajem nepravde i sl.) povezivati pojavnosti i davati im osobni smisao, ali i to zastupati i iznositi u javnom prostoru kao istinu. Društvene mreže su postale rasadnik takvih objava. One su dostupne gotovo svakome, a radeći s ljudima vidimo koliko je štete za psihičko zdravlje naneseno mnogima koji su se „zakačili“ na razne „spoznaje“ i „one koji su spoznali“. Nekima od tih ljudi se u njihovim mukama i tegobama još više produbio prvenstveno osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja prema okolini, drugim ljudima i životu općenito, i mnogi od njihovih simptoma su pojačani do te mjere da je ljudima potrebno psihijatrijsko liječenje.
Koliko je povjerenje tijekom krize važno za mentalno zdravlje ljudi govori nam i iskustvo sa Stožerom. Ljudi su počeli gubiti povjerenje u Stožer i njegove predstavnike, među njima i znanstvenike, ne zbog grešaka ili propusta koji su mogući i za koje bi se imalo razumijevanja, nego upravo zbog nedosljednosti i dvostrukih mjerila u primjeni epidemioloških mjera kada se radi o različitim društvenim grupama i pojedincima. Ljudi su vrlo brzo naučili o načinu širenja virusa i o rizičnim ponašanjima, i bili su u značajnoj mjeri spremni surađivati s onima koji vode i usmjeravaju krizu. Posljedično, poučeni zdravstvenim autoritetima i s nekom količinom znanja o tome što je opasno, što je dozvoljeno, a što nije dolaze u stanje razočarenja, nezadovoljstva, rezignacije, osjećaja nepravde, ali i frustracije i snažne ljutnje kada su suočeni sa slikama prema kojima povlašteni pojedinci i grupe rade ono za što bi oni sami bili kažnjeni ili što predstavlja izravnu opasnost za širenje zaraze.
Posljedica je gubitak povjerenja u autoritete koje su birali(!) slijediti i kojima su dali šansu, a to iznova značajno otežava psihičko stanje ljudi u zdravstvenoj krizi, ali i upravljanje krizom.
IMATE LI OSJEĆAJ DA ĆEMO SUMANUTO KRENUTI PUTOVATI, DRUŽITI SE, TROŠITI NOVAC KOJI NEMAMO…HOĆE LI NAS OVE VIŠEMJESEČNE RESTRIKCIJE POTAKNUTI DA ODEMO U DRUGU KRAJNOST I NADOKNADIMO SVE OVO ŠTO NAM SADA NEDOSTAJE? ILI ĆEMO MOŽDA NAUČITI ŽIVJETI SAVJESNIJE I ODMJERENIJE?
Ljudi će po završetku pandemije, kada se ona desi, vrlo vjerojatno htjeti napraviti neke stvari koje nisu mogli zbog sadašnjih ograničenja. No nitko od nas ranije nije živio u uvjetima pandemije, tako da nemamo scenarij njenog tijeka niti oporavka ljudi i zajednica koji će tek uslijediti. Svijet je i dalje vrlo složen, tehnologija i sada nevjerojatno napreduje, a velike i bitne teme iz svih sfera života pojavile su se i nametnule kao prioritetne upravo zbog pandemije. Njene posljedice sagledavat ćemo godinama i desetljećima. No sigurno je da ćemo na osobnoj razini i nakon pandemije i dalje imati mnoge tegobe i veselja koje smo imali i prije njenog završetka.
KOLIKO PREDVIĐATE DA ĆE SE OSJEĆATI POSLJEDICE NA MENTALNO ZDRAVLJE? HOĆE LI BITI KAO PRIJE?
O utjecaju i posljedicama kriza – pandemije i potresa u Hrvatskoj na mentalno zdravlje znat ćemo tek kroz duži period. Značajan dio ljudi se dobro nosi sa situacijom i možemo reći da se uspješno prilagođavaju, ali i da su konstruktivni u područjima života na koje mogu utjecati. Ljudi su „opremljeni“ da izađu na kraj s velikim nedaćama, pa tako i s ovima koje doživljavamo.
No postoji određeni postotak stanovništva koji nije dobro. Pandemija i potres istovremeno stavljaju ljude uistinu pred velike zahtjeve na koje oni različito reagiraju. Ranija traumatska iskustva, nedostatni osobni kapaciteti, nedostatak podrške i povezanosti u zajednici, psihičke poteškoće od ranije mogu biti neki od faktora rizika, a nerijetko se javljaju zajedno. Posebna tema među mnogim važnim temama je obiteljsko nasilje. Članovi obitelji u pandemijskim uvjetima zbog ograničenih mogućnosti kretanja, kao i niza drugih stresora pojačano su usmjereni jedni na druge, što je za mnoge teško izdrživo.
Djeca i mladi su iznimno važne grupe o kojima je trenutno, ali i u bliskoj i daljoj budućnosti nužno voditi računa. Razvojno gledano, ne možemo naglasiti koliko je važno da djeca i mladi provode vrijeme s vršnjacima. Nadalje, mladići i djevojke su gotovo cijelu godinu usmjereni na svoju obitelj i ukućane – u dobi kada trebaju graditi nove odnose, upoznavati ljude izvan svog doma, testirati uvjerenja i vrijednosti svojih roditelja, prihvaćati ih ili odbacivati, biti u dijalogu s njima – u sukobima i slaganjima; spoznavati da život nije samo ono što su roditelji kreirali kao njihovu zajedničku stvarnost…To je toliko važno – za proces zdrave separacije, za izgradnju samosvijesti i samostalnosti, za otkrivanje novih interesa, sfera života i iskustava koje s roditeljima ne mogu iskusiti niti ih oni tome mogu poučiti. Da ne govorimo o stvaranju prijateljstava, zaljubljivanju, odnosno ukupno smanjenim prilikama za razvoj vještina zahvaljujući kojima mogu učiti o emotivnim i intimnim iskustvima i doživjeti ih.
Za svaku grupu možemo navesti poteškoće s kojima se nose. Starije stanovništvo, koje predstavlja rizičnu skupinu za covid, od samog početka je pogođeno na razne načine, kako od same bolesti, tako i povređujućom neosjetljivošću kada se olako govorilo i odmahivalo da “samo stariji ljudi umiru od te bolesti”. Izolacija od članova obitelji, djece, unuka, prijatelja strahovito je pogodila starije ljude i za mnoge možemo reći da su venuli i venu u uvjetima u kojima ih se nije moglo obilaziti ili uspostaviti kontakt licem u lice. Oni koji su i inače bili osamljeni jer možda nemaju bliske ljude oko sebe vrlo je vjerojatno da su još osamljeniji.
Mala djeca, mladi te stariji ljudi kao i osobe s određenim zdravstvenim poteškoćama su članovi društva koji su, osim uobičajene retorike oko zaštite zdravlja, u smislu njihovih razvojnih ili nužnih socijalnih potreba iznimno zakinuti, neviđeni i zanemareni. To ima izravne veze s odsustvom njihove socijalne moći – njihovom nevidljivosti i nemogućnosti utjecaja na društvo, ovisnosti o drugima, ali je i pokazatelj kako se inače odnosimo prema ovim skupinama.
U bliskoj i daljnjoj budućnosti mnogi ljudi će se suočavati i nositi s nizom gubitaka kroz koje trenutno prolaze. Radi se o razvojnim gubicima koji su već spomenuti kod djece i mladih – npr. student/ica je trebala odseliti u drugi grad, useliti u studentski dom i početi studirati, no umjesto te iznimno važne promjene u životu cijelu godinu prati online nastavu iz svoje sobe (ako ju ima) viđajući uglavnom ukućane.
Koliko će mladi u toj situaciji lako ili teško izaći na kraj ovisi o mnogim faktorima, poput kvalitete obiteljskih odnosa, uvjeta života, općim zadovoljstvom situacijom i sl. No da su i najzadovoljniji sa svim navedenim – razvojno, mladi ljudi ne bi trebali tako živjeti. Stoga za njihova stanja i ponašanja ne samo da treba imati razumijevanja, nego treba aktivno i posvećeno tražiti načine kako stvarati uvijete u kojima mogu živjeti svoje živote i u nekom prilagođenom obliku, u skladu s njihovim razvojnim potrebama. Na događaje ispred HNK i okupljanja mladih oko Džamije slijevale su se salve kritika, no ti događaji nisu shvaćeni kako izraz postojećih razvojnih potreba niti je na njih odgovoreno konstruktivnom diskusijom kako zadovoljiti te razvojne potrebe mladih.
Iako ćemo prave posljedice krize znati kroz čitav niz godina, ne trebamo toliko čekati da bismo nešto poduzeli. I sada je više nego očito da se dio ljudi ne osjeća dobro i da razvijaju ozbiljne simptome koji ukazuju na različite psihičke poteškoće – bilo da se radi o djeci, mladima ili odraslima. Dio stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja o tome jasno govori, no nismo sigurni u kojoj mjeri ova upozorenja i zabrinutost dopiru do vladajućih, osoba na pozicijama moći koji mogu utjecati na sustavnost u osmišljavanju i primjeni strategija i mjera u očuvanju mentalnog zdravlja, jer pojedinačne i sporadične intervencije jesu važne, ali nisu dovoljne.
Izvor: Buro 24/7