Danas smo se, godinu dana nakon što nas je napustio, ponovno prisjetili našeg dragog ravnatelja profesora Vlade Jukića. Misu zadušnicu u bolničkoj kapelici predvodili su naši duhovni učitelji lazaristi pater Darijo i pater Milan.
Svečana misa zadušnica bit će služena u Crkvi bezgriješnog začeća blažene djevice Marije u Dubravi, Avenija Gojka Šuška 2 večeras u 18 sati.
S posebnom zahvalnošću i osjećajem ponosa zbog svih zajedno proživljenih trenutaka donosimo dirljive misli našeg dragog patera Milana: „Draga braćo i sestre, draga obitelji pokojnog profesora Vlade, sveta misa i molitva za pokojne koje kao vjernici prikazujemo i molimo, pjesma je nade i uskrsnuća. Molitva za njih ispovijest je vjere, a ujedno i čin ljubavi za sve ono što su nam darovali. Crkva nas uči da se naši dragi pokojni nalaze u Očevu srcu i da je Njegova ljubav vjerna koja pruža život vječni.
Draga obitelji, vi ste sigurno prvi put u ovoj našoj kapeli. Pokojni profesor Vlado od samog se početka sav založio za izgradnju ovog Božjeg hrama. Često je naglašavao da je čovjek Crkve i zato se u ovoj kapeli osjećao kao u kući Očevoj. Prema nama svećenicima odnosio se s ljubavlju i poštovanjem i zbog toga smo se u njegovom društvu uvijek osjećali prihvaćenima.
Karl Rahner obraćajući se Gospodinu za
naše drage koji više nisu s nama, reče: „Oni zajedno s Tobom žive neograničenost Tvog života i Tvoje ljubavi, pa njihova ljubav i njihov život ne ulaze više u tjelesne prostore onoga što ja zovem svojim životom i svojom ljubavi. Jer žive, zato šute. Riječi njihove ljubavi prema meni stapaju se s klicanjem Tvoje beskrajne ljubavi te zato ne dopiru do moga uha. Od njih se moja pitanja vraćaju Tebi, Bože, koji hoćeš da Te zovem Bogom živih. Tvoja šutnja u ovom zemaljskom vremenu nije ništa drugo nego zemaljski lik vječne riječi Tvoje ljubavi.“
Svaka ljubav želi biti ispunjena. I mi koji smo danas molili za pokojnog profesora Vladu, kroz molitveni obrazac zahvaljivali smo za ljubav koju nam je podario. Ne bijaše ona kod njega samo sentimentalni izričaj, nego mu je ona usmjeravala i opasivala život, kako bi se u dobroti uzdigao slobodan i neokovan.
Pjesnik reče da se sve stvari kreću unutar našega bića u neumornu poluzagrljaju, stvari željene, one koje su neugodne i one ljupke, koje poput svjetla i sjene prianjaju jedno uz drugo. A kad sjena izblijedi i nestane, svjetlo koje ostaje, postaje putokaz.
Misao nam sada preže ka putanji koju je činio pokojni profesor. Zagledan u otajstvo Božjeg beskraja, nastojao je ostvarivati promišljaje svoga uma i vlastite duše, kako bi ostavio znamen, ne poradi sebe sama, nego poradi dobra onih koji u radu za njih prepoznaju ljubav koja je vidljiva. I zato nam bijaše ugodno uz njega biti, jer je iz vlastita života tkao ruho onima koji su do njega došli. Sve što je činio nastojat ćemo sačuvati u svom sjećanju, ako nam ponekad to ne uspije, dragi profesor će nam oprostiti, a onda neka sve to ostane u tihom Božjem pamćenju, te ga Gospodar vremena i vječnosti privine uza se i podari mir.
Draga obitelji možete biti ponosni na dragog profesora Vladu, kao što smo i mi, ostajući uzajamno povezani njegovom dobrotom koju smo primili.
U ime svih nas, preostaje nam samo reći: „Dragi profesore, hvala Vam za sve!“
