U ovoj situaciji treba pokušati smanjiti udio neugodnih sadržaja i nastojati vrijeme ispuniti lijepim stvarima i onima koje nas potiču da budemo bolji, savjetuje dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike Vrapče

– Bilo bi dobro kad bismo iz ove krize baštinili nešto dobro za budućnost – i nas samih i društva u cjelini. Na duge staze možda doista budemo sposobni vidjeti sebe iznutra, osjetiti svoje potencijale, vidjeti razinu do koje se možemo ‘saviti’ i u budućnosti jednostavno prema tome živjeti. Ova kriza nam je pokazala kako puno stvari ne možemo kontrolirati, pa niti tražiti apsolutnu sigurnost u izvanjskim investicijama, uglavnom materijalne prirode. Pokazala nam je i važnost emocionalnosti; potrebe da budemo prihvaćeni i potrebe za zajedništvom, potrebe za solidarnošću i činjenjem dobra. To je doista prilika da rastemo u zrelosti. Šteta bi bilo daju propustimo i  to sve brzo zaboravimo – kaže doc. dr. sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, s kojom smo razgovarali o najvećim izazovima koje je pandemija korona virusa postavila pred nas te tome kako bi nas sve ovo što prolazimo u zadnje vrijeme moglo promijeniti.

POGLEDAJTE VIDEO: Savjeti psihijatrice Petrane Brečić

Video: 24sata Video

Dodaje kako nas je ova situacija uzdrmala, jer je stubokom strukturno i sadržajno promijenila naše živote i dokinula našu svakodnevnu rutinu, koja nas – bila dobra ili loša – štiti od neizvjesnosti.

– Sve ovo na kušnju stavlja naše mogućnosti prilagodbe, koje su zapravo nevjerojatno velike. Nije to neki zasebni skup mehanizama, niti u mozgu niti u tijelu, nego sveukupnost našeg bića u antropološkom štofu modernog čovjeka. Ipak, u današnjem razvijenom svijetu, u kojemu smo navikli živjeti u sigurnom, predvidljivom okruženju, rijetko ih do te mjere uopće stavljamo na kušnju. Zato sam doista čvrsto uvjerena da će većina ljudi imati dovoljno prilagodbenih mehanizama kako bi sve silne zahtjeve koje pred nas stavlja ova situacija razriješila na prihvatljiv način, bez pojave nekih izrazitijih psihičkih smetnji ili poremećaja – tješi nas ravnateljica Vrapča.

Ipak, i dosada smo bili među ‘prvacima’ po konzumaciji alkohola i lijekova za smirenje i antidepresiva u svijetu. Kakve su šanse da uslijed ove krize postanemo još veći ovisnici?

– Mi u Hrvatskoj doista imamo problem porasta incidencije bolesti ovisnosti, uključivši i ovisnost o alkoholnim pićima i tu pratimo europske trendove. Kad bismo se uspoređivali s razvijenim, zapadnim zemljama, potrošnja lijekova za smirenje općenito, a antidepresiva posebno, je manja na razini opće populacije.

Foto: Luka Stanzl/Pixell

Dosad je proteklo premalo vremena da bismo mogli donijeti konkretne zaključke o izravnijem utjecaju pandemijskog okruženja na bolesti ovisnosti. I supstancijalne, a pogotovo nesupstancijalne ovisnosti, bilježile su porast učestalosti i prije pojave same pandemije. Tijekom pandemije, a uslijed psihičke zahtjevnosti cjelokupne situacije, osobe koje se s njome teže nose, različita sredstva ovisnosti koriste kao sredstvo bijega od njima teške stvarnosti. Tu posebno vrijedi imati na umu osobe koje su već prethodno bile opterećene i iscrpljene, bilo tjelesnom bilo psihičkom bolešću, jer takav bijeg –  iako kratkotrajno može donijeti neke koristi ili povoljne učinke – dugoročno je poguban, jer vodi u zloupotrebu, a potom i bolesti ovisnosti.

Jedan poseban problem vezan za pandemijsko okruženje, a možda i u najvećoj mjeri prisutan upravo kod bolesti ovisnosti, jest problem ograničene dostupnosti zdravstvene skrbi, koji je pogotovo bio izražen u razdoblju ‘lockdown-a’. No, sada se veliki napori ulažu kako bi upravo bili u stanju i sve druge zdravstvene smetnje, a ne samo one vezane iz COVID-19, zbrinjavati na primjeren način.

Nasilje je još jedan veliki problem hrvatskog društva. Prva istraživanja u svijetu pokazuju da je u porastu obiteljsko nasilje, zbog toga što su ljudi zatvoreni u kućama sa svojim strahovima…

– Nasilje u obitelji i nasilje općenito su fenomeni koji se tek, manjim dijelom, preklapaju. Kad se uspoređujemo s drugim zemljama, ne možemo reći da je nasilje kod nas veliki problem, premda kada ga doživljavamo, s ljudskog aspekta svaki čin nasilja sam za sebe predstavlja problem. Ne mislim kako će ova situacija s pandemijom značajno povećati nasilje u društvu. Ono što smo registrirali je povećani broj nasilnih događanja u obiteljima u vrijeme lockdowna, kada su članovi obitelji bili prisiljeni intenzivnije dijeliti vrijeme i prostor pa i emocije s bližnjima.

Obitelji  koje su i inače bile opterećene raznim problemima, bolestima, poremećajima ponašanja, egzistencijalnim problemima i slično u ovoj krizi su postale još disfunkcionalnije. Naime, u ovoj zahtjevnoj stresnoj reakciji, gdje god prvotno nije bilo dostatne bliskosti, prijateljstva, razumijevanja i podrške, prilagodba je bila slabije funkcionalna.

Može li ova situacija povećati rizik od ozbiljnih mentalnih bolesti, kakav razvoj situacije tu treba očekivati?

– Jedan dio psihičkih smetnji i poremećaja u ovakvom okruženju značajnije je određen samom ugrozom, dok je drugi značajnije određen odgovorom na tu ugrozu, iako se u većine slučajeva ti čimbenici isprepliću i međudjeluju. Upravo s obzirom na te složene međuodnose, različite psihičke smetnje javljat će se u različito vrijeme te se mogu očekivati i u različitih skupinama ljudi.

Primjerice, osobe koje su zahvaćene zarazom mogu razviti razne psihičke smetnje, već prema tome kada su i u kojoj mjeri one ili njima bliske osobe bile izložene. Tako osobe koje su oboljele od COVID-19, a pogotovo one koje su pretrpjele teške oblike bolesti, poput onih koje su bile podvrgnute intenzivnom liječenju, ili su bili na respiratoru –  mogu razviti izrazitije anksiozne smetnje, a neke čak i PTSP. Niti tu nije moguće generalizirati jer se pokazalo i kako sam virus djeluje na strukturu i funkciju živčanog sustava te time može i sam biti uzročnikom brojnih psihičkih smetnji.

Ovdje svakako vrijedi izdvojiti i osobe koje su u okvirima svojih poslova bile izložene opasnostima zaraze, kao što su primjerice zdravstveni djelatnici te mnogi drugi, takozvani esencijalni djelatnici. I kod takvih se osoba, već s obzirom na druge čimbenike, mogu očekivati razne anksiozne smetnje, bilo one koja nastaju iznenada, traju kraće vrijeme, ili se kronificiraju, bilo da se radi o kroničnom tipu anksioznosti, depresije ili nečemu drugome. Nešto neizravnijim opasnostima zaraze izloženi su primjerice bližnji oboljelih osoba, ili pak esencijalnih djelatnika kojim su bile određene protuepidemijske mjere.

U istu skupinu, s obzirom na razmjer i sveobuhvatnost protuepidemijskih mjera u konačnici spadamo i mi sami. Najopćenitije rečeno, u pravilu – od kojega postoji i mnogo iznimaka – u vremenskom razdoblju neposredno nakon izloženosti samoj ugrozi, kod većine osoba koje će razviti psihičke smetnje mogu se očekivati one anksioznog tipa, dok se kasnije, s protokom vremena razvijaju ili depresivni poremećaji, ili kroničniji oblici anksioznih poremećaja, poput primjerice PTSP-a.

Nikako ne smijemo zanemariti  osobe koje su prije same ugroze imale određene psihičke smetnje ili poremećaje. Takve osobe, po samoj definiciji psihičkog poremećaja, imaju smanjenu sposobnost prilagodbe, a često i nepovoljnije izvanjske čimbenike, na primjer ovisno u kakvom životnom okruženju žive, koliko su im dostupna različita životna sredstva, koliko im je dostupna podrška bližnjih i slično. Mogli bismo reći kako je svaka ugroza sklona produbljivati postojeće razlike u društvu. Ona je ‘manje jednake’ sklona zateći na nepovoljnijem mjestu, uz njihove značajno ograničene unutarnje i izvanjske potencijale suprotstavljanja ugrozi, te ih je u konačnici sklona ostaviti na još nepovoljnijem mjestu, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti.

No, govoreći o posljedicama ove krize na psihičko funkcioniranje željela bi spomenuti i jedan fenomen koji ne koristimo u psihijatriji često, ali on kao teorijski konstrukt postoji i u svojoj je ekspresiji vrlo sličan depresiji: Demoralizacija, sindrom egzistencijalne anticipatorne trpnje. Naime, demoraliziran čovjek nije aktualno pretjerano tužan, on je silno zabrinut oko budućnosti i to u smislu mogućnosti zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih potreba. Mislim da će se u budućnosti veliki broj ljudi naći u demoralizaciji – vječitim pitanjima ‘kako će to biti’, ‘hoću li ja to moći’, ‘hoće li se to ostvariti’, uz izrazitu tjeskobu. U osnovi svega je opet strah od nepoznatog, budućnosti za koju ne znamo kakva će biti…

Možda i znamo: Veliki broj ljudi ostat će bez posla, oni koji budu radili završit će sa smanjenim prihodima i živjeti nesigurnije, neki se još nisu oporavili ni od krize iz 2008. godine i žive u stalnom stresu…

– Učinak, akutni ili kronični, bilo kakvog stresa ili ugroze uvijek je rezultat složnog međudjelovanja te ugroze s našim adaptacijskim potencijalima u sveukupnom kontekstu u kojemu se stres događa. Tako će se tijekom protoka vremena naši prilagodbeni potencijali umoriti i sudariti s raznim vrstama socijalne i ekonomske krize koja će svakoga od nas dotaći na individualnoj razini.

Mnogi ljudi neće moći ostvariti zacrtane ciljeve, od mnogih će morati odustati, neki će izgubiti posao, upasti u financijske krize i slično. Nikako ne smijemo zaboraviti teret svih drugih, posebice kroničnih bolesti, koje smo po prirodi stvari ‘zaboravili’, odnosno s kojima se manje bavimo. Tu se krije opasnost da će porasti broj anksioznih, depresivnih poremećaja, PTSP-a, bolesti ovisnosti, poremećaj spavanja i drugi, a što predmnijeva i WHO. Stoga usmjerenost i prevencija upravo takvih poremećaja treba biti imperativnom i niti u kojem slučaju ne smije biti zanemarena.

Kako si u ovim specifičnim okolnostima pomoći kod osjećaja tjeskobe, depresije, straha ili stresa, a da to nisu alkohol ili tableta?

– Prije svega važno je prepoznati tjeskobu koja se ventilira u raznoraznim simptomima. U kriznim situacijama normalno je biti napet, tjeskoban kao što je u tužnim situacijama ili onima koje nas opterećuju normalno biti i tužan i potišten. Tada naše emocije, raspoloženje i misli imaju adaptacijski učinak kako bismo uvijek bili u harmoniji s okolinom. Međutim, tjeskoba koja nije sukladna situaciji ili je pretjerana svakako zahtjeva neke intervencije.

U tome smislu svakako je najznačajnije uspostavljanje i održavanje okvira, svakodnevne rutine. Iako upravo najmanje pozornosti usmjeravamo na rutinu ona je od presudne važnosti, kako za tjelesno tako i za psihičko zdravlje. Ona nam daje privid sigurnosti. Uostalom, većinu najosnovnijih potreba zadovoljavamo kroz rutinske poslove, potrebu za hranom i tekućinom, spavanjem i slično. Nakon toga se možemo pozabaviti sadržajem. Tu također vrijede neka osnovna pravila, na primjer pokušati smanjiti udio neugodnih sadržaja, a povećati udio onih povoljnih. Važno je ograničiti vrijeme izloženosti neugodnim stvarima te nastojati vrijeme ispuniti lijepim stvarima i onima koje nas potiču da budemo bolji.

Drugim riječima, ne treba djelovati samo reaktivno, odnosno samo odgovarati na izvanjske poticaje, bili oni dobri ili loši, već djelovati proaktivno u smislu  postavljanja budućih ciljeva.

Kako će se sve ovo odraziti na mlade generacije, pogotovo djecu koja dobar dio godine nisu išla u školu? Koliko na njih utječe nesigurnost i strah koji osjećaju roditelji ili činjenica da se ne mogu normalno družiti s vršnjacima?

– Ovo je izuzetno važno pitanje. Naime, mladi su doista u svakom smislu vulnerabilna populacija, jer su u procesu intenzivnog razvoja, što znači da svaki nepovoljniji utjecaj u tom razdoblju može imati značajne posljedice za kasniji razvoj mlade osobe. Nepovoljni životni događaji i razni stresovi mogu u toj osjetljivoj razvojnoj dobi stvoriti osjetljivost, odnosno predispoziciju za razvoj raznih psihičkih bolesti u odrasloj dobi. No s druge strane, upravo mladi imaju izrazito velike prilagodbene kapacitete, te ih u tome smislu svaki štetni utjecaj može naučiti i nekim dobrim stvarima poput razvijanja tolerancije i solidarnosti.

No, teško je govoriti općenito o mladima, jer se oni jako razlikuju s obzirom na dob.  Primjerice, kod manje djece utjecaj roditelja je puno izraženiji. U tome smislu važnije je što roditelj čini nego što govori, a izrazito je loše kada šalje dvostruke poruke. Način na koji roditelj doživljava ovu krizu jako će utjecati i na njihovu djecu. Adolescenti su, pak, više oslonjeni na svoje vršnjake, te svoje potrebe ostvaruju u intenzivnijim socijalnim umreženjima. Stoga će njima posebno teško pasti bilo koji vid restrikcije.

Nema koristi od ljutnje na pojedine oblike ponašanja mlađih članova našeg društva. Moramo znati kako je njihova ličnost još u razvoju i kako oni naprosto nemaju tako izgrađene mehanizma obrane koji bi, s pozicije odraslih, bili posve konstruktivni. Mladi teže kontroliraju nagone i teže slijede upute, pa je u tom smislu odgovornost opet naša. Naći načina motivirati ih i zainteresirati kako bi i oni pridonijeli zajedništvu i osjećaju povezanosti u solidarnosti i činjenju dobra. Nažalost, pomalo smo zanemarili emocionalni odgoj mladih ljudi i prije ove krize, razvijanje osjećaja odgovornosti, primjećivanja drugih ljudi kao emotivnih bića i poglavito, razumijevanje emocija.

Stožer bi trebao razmišljati i o mentalnom zdravlju nacije

Je li greška to što u Stožeru nema psihologa i stručnjaka za komunikaciju, koji bi vodili računa o tome kako se neke stvari komuniciraju, kakve se poruke šalju i kako one utječu na ljude? Niz izjava i odluka izazvalo je puno nerazumijevanja, pa i otpora među građanima, primjerice od one da zdravi ljudi ne trebaju nositi maske, pa do najave da ćemo ih možda svi nositi i na otvorenom…

– Ne bih to nazvala greškom, ali bih rekla kako je u ovakvim situacijama uvijek poželjno imati takve stručnjake u svom timu jer se i sada u ovoj krizi pokazalo koliko je važno mentalno zdravlje i koliko se sada, zapravo putem njega, prilagođavamo. U prenošenju informacija, osim faktografskih činjenica i direktivnih izričaja, prenose se i emocije i važno je moći ih razumjeti. No, to je boljka suvremenog svijeta. Slabo emocionalno komuniciramo i slabo razumijevamo emocionalni jezik. A to je upravo razlog zašto svi sve drugačije doživljavamo i uporno svojim doživljajem maltretiramo druge s mišlju kako smo mi, naravno, u pravu. S emocijama ne možete biti u pravu, one su vaše i naprosto su tu.

S druge strane, osim komunikacije i prenošenja informacija važno je razumjeti i sve posljedice koje će, kratkoročno ili dugoročno, nastupiti upravo zbog umora, iscrpljenja i bolesti psihičkog ‘aparata’. Stoga bi briga oko mentalnog zdravlja trebala biti imperativ svake administracije. Važno je razmišljati i sustavno se pripremati na očekivane utjecaje ovih štetnih događaja na psihičko zdravlje, kako kod osoba koje su prethodno imale izražene psihičke smetnje tako i kod onih koje su iste nisu imale.

Moram se osvrnuti na još jednu važnu razinu u ovome smislu: Naime, ugrozu ili prijetnju s kojom se susrećemo svi međusobno dijelimo, ona je zajednička, iako naravno, nekoga od nas će pogoditi u većoj, a nekog drugog u manjoj mjeri. Drugim riječima, sve što ja činim tiče se i nekoga drugoga, jer jedini ispravan i mogući odgovor na takvu ugrozu je zajednički. U tome smislu znak je osobne zrelosti donijeti odluku, bez obzira na sve različitosti, iza nje stati i u njoj ustrajati, premda nam ne mora biti najdraža. Odluku donosimo na razini frontalnog režnja kao što u životu donosimo brojne odluke koje nam i nisu po volji.

Na primjer: Naprosto smo odlučili nositi maske kako bi se zaštitili i bili dobro u budućnosti, iskorijenili infekciju. Naravno da možemo lamentirati o štetnosti maski, naći članke koji to potkrepljuju, ali razmišljamo li racionalno: Što onda? Što bi značilo ne nositi ih? Možemo li ponijeti taj rizik? Možemo li anticipirati rezultate takvog ponašanja u budućnosti? Vremena za valoriziranje je li to bilo potrebno će biti, ali  sada je takva odluka nužna kako bismo zaštitili sebe, svoje bližnje, one poznate i nepoznate.

Slično je i s odlukom o otvaranju granica prema turistima. Upravo je odluka o otvaranju prema turistima bila donijeta po načelu razmjernosti. Ona nije idealna, jer nas je dovela u veći rizik, ali stavljajući ju u odnos s teškim gospodarskim posljedicama koje bi uslijedile da to nismo napravili, ona je postala racionalna. Prihvatili smo taj rizik i s njime živimo. To je sada formula života. Ne možemo živjeti pod staklenim zvonom i odluke treba donositi. Nažalost, često su kritike usmjerene na elaboraciju raznih – gotovo svih –  odluka mimo konteksta u kojemu su te odluke donesene.

Strah je hrana za oprez, ne i za paniku

Bojite li se Vi infekcije korona virusom? Mnogi ljudi s kojima razgovaram kažu: ‘ne bojim se za sebe, nego za roditelje, djecu…’

– Naravno da se bojim i da svakodnevno o tome razmišljam. No taj je strah u funkciji opreza, a nikako ne panike. Tjeskoba koja prati anticipaciju moguće zaraze pomaže mi održati konstruktivnima ponašanja vezana uz provođenje epidemioloških mjera. Različiti smo i različito doživljavamo ugrozu, upotrebljavamo različite mehanizma obrane. Neki ljudi naprosto sve negiraju, kao da se ne događa, neki pretjerano brinu, neki paničare, a neki se zafrkavaju i sve doživljavaju krajnje bezbrižno. Sve su to obrane i na neki način zrcale potrebe naše unutrašnjosti. Volim kazati da sve ono što pokazujemo vani je zapravo camera obscura naše unutrašnjosti. Samo te znakove bi trebalo znati čitati.

Nedavno ste se suočili s prodorom virusa u bolnicu – kakva je trenutno situacija? I kako se nosite s potrebom da ostanete dostupni pacijentima, kojima je često važna vaša podrška i u svakodnevnom životu te potrebe da zaštitite zdravlje svojih kolega, pa i svoje vlastito?

– Da, moram reći da smo mi jedna od rijetkih zdravstvenih ustanova koja je gotovo šest mjeseci odolijevala ulasku virusa u bolnicu. Naime, već početkom ožujka izradili smo stroge epidemiološke protokole kojih smo se strogo cijelo vrijeme i  pridržavali. No bilo nam je  jasno da je pitanje dana kad će virus ući i u našu bolnicu. U tom smo smislu pomalo mijenjali paradigmu od sprječavanja ulaska virusa – koja, naravno, i dalje vrijedi –  do usvajanja ispravnih i promptnih postupaka kako bismo prevenirali veću štetu kada on uđe..

Ovdje moram naglasiti posebnu vulnerabilnost naših bolesnika, koji po prirodi svoje bolesti teže slijede protuepidemijske upute i/ili koji zbog svoj psihičkog poremećaja se više izlažu infekciji, do situacije da ih je ovaj tren u bolnici oko 450, te da oni u bolnici borave prosječno mjesec dana. Naši su bolesnici također bremeniti brojnim komorbiditetima i spadaju u naročito vulnerabilnu populaciju. Ta činjenica nam je stalno na umu i rezultira velikom odgovornošću u svakodnevnom radu, a posebice u situaciji ulaska virusa u psihijatrijsku bolnicu. S druge strane, u bolnici je i veliki broj zaposlenika koji svakodnevno predano rade s bolesnicima i koji su maksimalno odgovorni u poštovanju epidemioloških mjera.

Moram istaknuti kako tijekom cijelog ovog perioda niti u jednom trenutku nije u pitanje došla niti jedna razina funkcioniranja u bolnici i to sve sukladno velikoj prilagodljivosti i požrtvovnosti njezinih zaposlenika. Prema potrebi i u odgovoru na epidemiološku situaciju mijenjamo organizacijsku strukturu rada i u tom smislu krenuli smo početkom ožujka u modalitet rada od kuće, a potom i putem udaljenih veza. Digitalizirali smo razne sadržaje dnevne bolnice i putem udaljenih veza omogućavali našim bolesnicima sveobuhvatnost i dostupnost psihijatrijske zaštite. Također, omogućili smo u ovim kriznim situacijama terapije i onim ljudima koji do tada nisu imali psihičke probleme.

Kao ravnateljica, moram naglasiti kako sam iznimno ponosna na moje djelatnike jer su, kao i naši prethodnici kroz gotovo stoljeće i pol, pokazali kako je Klinika za psihijatriju Vrapče uvijek u službi svoga naroda te kako i u najizazovnijim situacijama uspijeva održavati brigu oko onih najpotrebitijih.

U redu je vjerovati u čipiranje, no ne možemo zato negirati bolest

Kako objašnjavate činjenicu da veliki broj ljudi vjeruje da je virus stvoren u laboratoriju i pušten namjerno, da bi nas netko čipirao i kontrolirao?

– Svatko ima pravo misliti što hoće i kako hoće. I to treba poštivati. Jako smo različiti; i po svom obrazovanju, interesima, sustavu vjerovanja, a nadasve smo različiti po svom unutarnjem ustroju. Mišljenje, kao najsavršenija spoznajna funkcija u službi je oblikovanja stvarnost i prema unutarnjim potrebama. Čovjek ima potrebu osmisliti sve što se oko njega događa, a kako se ova situacija doista teško osmišljava u pokušaju iznalaženja smisla određuju se raznorazni krivci. Sve u funkciji  iznalaženja krivca kako bismo situaciju bolje kontrolirali, a time i smanjili tjeskobu pred nepoznatim. Netko je tome skloniji, a netko nije.

I nije problem u različitosti mišljenja; problem je kada takvo mišljenje postane destruktivno, kada postaje osnova nekonstruktivnog ponašanja i kada posljedice takvog mišljenja počinju ugrožavati druge ljude. Posebice kada se negira bolest.

Kako tumačite činjenicu da veliki broj ljudi unatoč izvještajima iz drugih zemalja gdje su imali veliki broj mrtvih vjeruje kako uopće nije riječ o opasnom virusu, kako nema potrebe za tolikim mjerama zaštite koje provodimo…? Često je to slučaj s mladima, koji su dosad imali najmanje teške simptome i komplikacije.

– Mislim kako je isto dijelom odraz društva u kojem živimo. U tome smislu mogli bismo reći kako su danas naše mogućnosti razumijevanja drugih i općenito stvaranja zajedničkog razumijevanja uvelike ograničene.  To je svojevrsni nusprodukt života u sigurnom, predvidljivom okruženju koje je utemeljen na premisi kako pojedinac sam postavlja vlastite ciljeve u životu te odabire načine na koje će te ciljeve i ostvariti.

Drugim riječima, usmjereni smo sami na sebe i svoje, relativno kratkoročne potrebe te naše mogućnosti njihovih zadovoljenja i ostvarenja. Pri tome nerijetko zaboravljamo ili zanemarujemo kako naša sloboda mahanja rukama ne bi nužno trebala završavati na vrhu nosa druge osobe. S druge strane, nama nedostaje iskustva, a nažalost, iz tuđeg iskustva slabo učimo. Nakon što je završio lock down, zgodno je bilo pogledati slike s Trga bana Jelačića i Trg sv. Petra u Rimu. Premda je bilo slobodno šetati se, na našem je Trgu bilo pregršt ljudi dok je trg  sv. Petra zjapio više-manje prazan. To je taj direktni učinak traume koji nam ne djeluje ugrožavajući dok nije dio našeg iskustva. ‘neće mene, neće nas’, ‘to je tamo, negdje drugdje’.

Tako je to u ljudskoj prirodi, ali to ne znači da se s time ne trebamo upoznati, znati kako i zašto tako reagiramo. Prepoznati svoje otpore koji vode u nekonstruktivno, a često i štetno ponašanje.

Tekst: 24sata